A šta je to istinska sreća?

„Jedno dijete može da nauči odraslog tri stvari: da bude zadovoljan bez razloga, da se uvijek nečim zanima i da umije svim silama da zahtijeva ono što želi”, kazao je Paulo Coelho, brazilski romanopisac. A da li je to zaista tako? Hm, mi vjerujemo da jeste, a vi?

Znamo da program Stariji brat, starija sestra, zahvaljujući svojim akterima, kreira, kako to mlađi često vole reći, čarobni svijet, u kojem vladaju sreća, ljubav, prijateljstvo i podrška te kao takav pruža sasvim drugačiji, ljepši pogled na život svih nas. Tako, za vrijeme naše posjete Foči,imali smo priliku razgovarati sa dvije starije sestre, Sarom i Monikom, studenticama defektologije i aktivnim volonterkama u Udruženju za pomoć djci i omladini sa posebnim potrebama „Tračak nade”, koji Program implementiraju na način, donekle prilagođen njihovoj mlađoj braći i sestrama.

„Volontiranje nam nije obavezno, to radimo po sopstvenom izboru, da bismo stekli praksu, a i da bismo se družili, jer zaista uživamo u tome. Obzirom da kod nas nema mnogo mogućnosti za praksu, ovo nam je jedno prelijepo iskustvo jer imamo priliku da iskoristimo slobodno vrijeme i steknemo ogromno i vrijedno iskustvo te da vidimo kakva je defektologija ustvari. Upoznali smo mnogo djece i sve što smo gledali kroz teoriju, sada vidimo u praksi. Svi uživamo u zajedničkim druženjima - nama starijima je to neki vid odmora od učenja, mlađima prilika za zabavu a svima zajedno prilika za stvaranje uspomena”, uz osmijeh nam je ispričala Monika.

Prošle godine je ova vrijedna ekipa igrala predstavu te, iako su pripreme za istu od svih zahtijevale mnogo rada, vježbe i truda, rezultat je bio itekako uspješan – iskrena sreća, osmijeh i ponos, a to je, kako kažu, najveća vrijednost. Pored ovog, koordinatorice, zajedno sa starijom braćom i sestrama, svakodnevno osmišljavaju radionice i igraju društvene igre sa mlađima a sve u cilju kvalitetnog i zabavnog ispunjenja dana.

Znamo da je svako dijete na ovom svijetu drugačije i da uživa u različitim aktivnostima ali ono što je definitivno zajedničko starijoj i mlađoj braći i sestrama u Udruženju jeste uživanje u zajednički provedenom vremenu, ma kako to bilo, kako nam Sara kaže: „Svi oni pronađu neku posebnost u svakoj od aktivnosti – npr. ovdje u centru smo organizovali bioskop veče i gledali film uz kokice i limunadu, bili smo u posjeti banci i fakultetu, gledali utakmicu, igrali se u parku i slično.”

Svjesni smo da jako često sitnice odigraju najvažniju ulogu u kreiranju uspomena pa nas je tako zanimalo šta je to što nikada neće zaboraviti kada je riječ o druženjima?

Prisjećajući se početka druženja sa svojim mlađim bratom, Monika nam je ispričala: „Kada smo moj mlađi brat i ja prvi put izašli, on tada nije znao da maše ili da ima bilo kakvu reakciju ali dok smo stajali vani, prošlo je neko auto a moj mlađi brat je odjednom oduševljeno počeo mahati i čak je rekao i „ćao”, na što sam se ja raspametila i osjetila neopisivu sreću i ponos zbog tog njegovog pomaka, a koji su rezultat prethodnog predanog rada i posvećenosti.”

Obzirom da su mlađa braća i sestre u Udruženju osobe sa teškoćama, zanimalo nas je na koji način bismo, po Sarinom mišljenju, trenutni način implementiranja Programa mogli prilagoditi upravo njima?

„Oni jako vole da putuju i mnogo se raduju tome, pamte dešavanja i trenutke s putovanja a kada se vratimo onda pričaju sve do u detalj. Tako npr. “Socijalizacija Republike Srpske” je projekat koji omogućava djeci sa smetnjama da idu na more, pa je tako jedan dječak sa mnom išao na more i bio je zaista oduševljen te je čak usavršio i plivanje, a napominjem da se radi od osobi sa cerebralnom paralizom.”, s ponosom je istakla Sara.

Stoga, ova, kao i sve priče, koje stvaramo u programu Stariji brat, starija sestra, dokazuje da je sreća ustvari dragocjen poklon koji dajemo sebi i drugima kada odlučimo bezuvjetno voljeti i prihvatati, a sigurni smo da se u svakom od nas krije ta posebnost.

Amila Ibrahimović

Vanjska saradnica Fondacije za podršku i razvoj mentorskih programa
Stariji brat, starija sestra