Djela, ne riječi - to je ono što nas krasi

Kada jedna starija sestra započne svoju volontersku priču uz osmijeh i sa rečenicom: „On je najšarmantniji dječak kojeg sam ikada upoznala“, onda je zasigurno da su njihova druženja ispunjena iskrenom radošću i posvećenosti.

Nina je studentica logopedije i već četiri godine vrijedna volonterka Udruženja za pomoć djeci i omladini sa posebnim potrebama „Tračak nade“ Foča, u kojem zadnje dvije godine, vrijeme upotpunjuje kroz druženja sa sedmogodišnjim dječakom i njenim mlađim bratom.

Iako se na samom početku činilo teškim, obzirom da Nina nije znala kako protumačiti dječakove geste, a samo je na takav način komunicirao, tako da Nina nije uvijek sa sigurnošću mogla razumjeti šta on ustvari želi, sada je to potpuno drugačije. Sada se, kako kažu, jako lijepo razumiju, dječak detaljno pokaže ili nacrta, ukoliko ga neko ne razumije i raznim metodama nastoje napredovati iz dana u dan, a napredak je itekako vidljiv.

Kažu da njihovo druženje krasi posebna povezanost a Nina ističe da je njen mlađi brat uticao na nju u mnogim sferama, budući da se kroz druženja sa svima u Udruženju, a pogotovo sa njim, osjeća kao puno bolja osoba: „Prvo što moje slobodno vrijeme ispunjava kvalitetno, da znam da sam ga baš kvalitetno provela i drugo, osjećam se posebno kad vidim to recipročno sa njegove strane, kad vidim i tu sreću njegovih roditelja kada vide da neko traži da se druži sa njim. Sve to me ispunjava.“, istakla je Nina.

Obzirom da život nije uvijek predvidiv i ni sami ne znamo gdje će nas budućnost odvesti, Nina je s nama podijelila svoju želju da bi voljela, od prve plate, sa svojom cimericom, koja je također volonterka u Udruženju, doći i posjetiti svoju mlađu braću i sestre te planira, i cilj joj je, da vidi napredak svog mlađeg brata, napredak koji tek dolazi a koji ona neće moći u potpunosti ispratiti.

Kroz razgovor, Nina se rado prisjetila i najposebnijeg trenutka u njihovom druženju: „Najponosnija sam bila kada je izgovorio moje ime, pošto je, tada, bio skroz neverbalan. Kada sam tek počela da volontiram, moj mlađi brat je bio potpuno neverbalan, komunicirao je samo gestom. Međutim, na jednoj priredbi koju smo imali, začula sam da me doziva, da traži baš mene i govori „Nena“, jer je htio da budem uz njega, to mi je najemotivniji trenutak kada je riječ o našem druženju. Kada bi bio godišnje doba, zamišljam ga kao ljeto ili proljeće, sa puno sunca, jer je on kao moje malo sunce, pogotovo što je ovako žut i sladak.“

Ono što nas je još zanimalo je i šta bi današnja Nina rekla onoj Nini od prije dvije godine, kada još nije upoznala svog mlađeg brata?

„Rekla bih joj da nije ni svjesna koliko će zapravo da je ispuni sve ovo. Zapravo, prije da bih se obratila Nini prije nego što je upisala fakultet. Samo bih joj rekla da se ne plaši i da ništa nije strašno, da će je prihvatiti i da će uživati.“

Ispunjeni srećom i zahvalnosti, Nini i njenom mlađem bratu, kao i cijeloj ekipi u Udruženju „Tračak nade“, koji već dugi niz godina, na prilagođen način, implementira program Stariji brat, starija sestra, želimo još mnogo lijepih trenutaka u kojima će stvarati nezaboravne uspomene.

Amila Ibrahimović

Vanjska saradnica Fondacije za podršku i razvoj mentorskih programa
Stariji brat, starija sestra