Ljepota našeg posla – rad sa djecom

„Postali smo kao dio porodice, svi mi zajedno. Rekla bih da je program Stariji brat, starija sestra doprinio našem zbližavanju i prijateljstvu. To je sve ljepota našeg posla – rad sa djecom“– riječi su volonterke Adrijane Janković koja ulogu starije sestre ima već dvije godine. Adrijana je i studentica druge godine Defektologije u Foči kao i dugogodišnja volonterka Udruženja građana „Tračak nade“ u Foči.

Koja je bila Adrijanina motivacija za preuzimanje uloge starije sestre, kako izgledaju druženja nje i njenog mlađeg brata, kojim pozitivnim primjerima ona doprinosi njegovom životu te šta je to što Adrijana poručuje drugima kada je u pitanju odluka za volontiranje, pročitajte u nastavku ovog zanimljivog razgovora.

Kako si se odlučila za ovaj program? Kako si saznala za mogućnost da postaneš starija sestra?

S obzirom da sam već volontirala u udruženju „Tračak nade“, za projekat sam saznala preko koordinatorice Jelene, kada je ona spomenula. Za isti sam se odlučila zbog toga što sam već radila neke svoje radionice sa djecom, ali je ovo mnogo značajnije, jer nekome zaista mogu da budem starija sestra, zbog toga što sam u svojoj porodici najmlađa sestra, tako da sam svjesna koliko je meni značilo kada imam neku podršku i potporu uz neke obične stvari kojima su me sestre od djetinjstva učile i znam koliko će djeci to značiti.

Mnogo je toga što čini posebnim druženja Adrijane i njenog mlađeg brata Petra ali još veći značaj druženju daje činjenica da je Adrijana ta koja je mlađa od svog mlađeg brata i da je ona ta koja mu iz dana u dan pokazuje da, i pored cerebralne paralize, od koje dječak boluje, on može uživati i imati dane ispunjene samo sretnim trenucima.

Na pitanje šta je to što Pero najviše voli da radi i u čemu istinski uživa, Adrijana s osmijehom odgovara:
„Pero nikada nije ništa odbio da radi, njemu nikada ništa nije teško. Kada ga pitam jesi li se umorio, on kaže nisam. Čak i onda kada smo se penjali na spomenik na Tjentištu, vidim da se on umorio ali ne želi da stane kako ne bi zaostajao za drugima. Ja to primijetim pa ga zamolim da stanemo zbog mene, jer sam se ja umorila, na što on kaže dobro, ali on se nikada ne umara, ništa mu nije teško. Najviše voli to druženje, samo da ima dosta ljudi i voli da pomogne svima. Na primjer, on će čuti na drugom kraju stola kako neko govori da mu treba pomoć, Pero je tu prvi da pomogne.
Također, ono što bih istakla su i svakako naše edukativne radionice koncipirane tako da učimo kako se ponašati u restoranu, kako da se ponašamo u kinu, jer moj Pero je baš hiperaktivan i raspričat će se s nekim ili će bacati kokice. Upravo zbog toga smo realizirali radionicu tako što smo se okupili i napravili u Centru nešto kao kućno kino i onda zajedno sa djecom smo učili kako se ponašati. Najprije smo popričali s njima, šta oni misle kako bismo se trebali ponašati u kinu ili pozorištu, da li kokice možemo nositi u pozorište ili samo u kino, kako se koristi viljuška i nož u restoranu, i tako te neke stvari koje bi trebala starija sestra da ih nauči.“

Da li planiraš nastaviti volontirati i družiti se na ovaj način sa Perom narednu godinu dana?

„Oba odgovora su da, nastavit ću volontirati i nakon projekta i nadam se da ćemo se i iduće godine ponovo družiti u projektu. Nastavila bih na ovaj način samo zbog tih izlazaka i druženja, koje oni nemaju svaki dan, recimo da idu u restoran ili da prošetaju sa nekim gradom. To njima puno znači, mome Peri znači kada odemo na utakmicu, na stadion kada odemo to je njemu doživljaj, tako da bih se voljela nastaviti družiti i ne samo s njim već i sa svim drugim korisnicima na ovaj način.“

S obzirom da si student defektologije, imaš li neku poruku za druge mlade ljude? Zašto da se bave ovim smjerom i zašto da volontiraju, da pruže svoje slobodno vrijeme i podršku udruženjima?

„Svako ima pravo svoje slobodno vrijeme provoditi onako kako želi, ali ja smatram da je ovo vrijeme koje je najljepše provedeno. Kada pomognemo nekome i vidimo taj osmijeh na licu zbog nečega minimalnog što smo mi uradili i izdvojili to vrijeme, mislim da je to nešto najljepše što možemo sebi uraditi, radimo za njih, ali zapravo radimo više za sebe i zbog toga bi trebali volontirati.
Što se tiče smjera, voljela bih da ljudi budu više upućeni u ovo čime se mi bavimo, ko su osobe sa invaliditetom. To su prvo osobe, a tek onda osobe sa invaliditetom, voljela bih da se više uključimo u njihovu integraciju. Danas je to mnogo bolje nego prije, ali još uvijek nije na nivou na kojem bi trebalo biti, jer smo svi mi jednaki u svojim različitostima.“

Volonterka
Amila Ibrahimović