Moja mala heroina
Moja volonterska priča počela je prije pet godina u Udruženju Narko-Ne, kada sam odlučila zajedno sa svojom prijateljicom da se prijavim na projekat Stariji brat, starija sestra. Tada sam samo željela da svoje slobodno vrijeme iskoristim na najbolji mogući način i pobjegnem od svakodnevnice. Ono što sam dobila volontirajući u ovom projektom je puno više od dobro iskorištenog vremena.
Prve dvije godine moga volontiranja u ovom projektu družila sam se sa svojim mlađim sestrama, to su bile dvije rođene sestre koje nisu željele da izlaze odvojeno, stoga smo još jedna volonterka i ja izlaze skupa s njima. Međutim one su nakon te dvije godine napustile projekat i već sljedeće godine sam upoznala svog tadašnjeg mlađeg brata. Sa svojim mlađim bratom sam se družila godinu dana, nažalost dječak se odselio i naše druženje se u projektu završilo. Stvorila sam divne uspomene sa ovih druženja, naučila ponešto o fudbalu od mog mlađeg brata, a sa svojim mlađim sestrama sam uživala u razgovorima o muzici i kolačima.
U ovih pet godina moga volonterskog angažmana upoznala sam i svoju sadašnju mlađu sestru s kojom se družim već dvije godine. Naš prvi susret je bio kod nje kući, prošao je dobro i bolje od mojih očekivanja, jer svako upoznavanje sa djecom sa sobom nosi očekivanja i pitanja. Puno je pitanja bilo u mojoj glavi, bez obzira na moje prijašnje iskustvo i dalje je postojala odgovornost prema novom djetetu i očekivanje da li ćemo kliknuti. Kroz dvije godine našeg druženje naš odnos je napredovao, bolje smo upoznale jedna drugu, ali i zajedno smo nastojale da naučimo neke nove stvari.
Naša druženja smo organizovale u skladu s našim obavezama i preferencijama. Otkrile smo koje je to najbolje mjesto u gradu sa najboljom hranom, gdje su najukusniji palačinci, gdje se možemo nasmijati uz neku dobru predstavu ili gdje možemo odgledati neki dobar film. Moja mlađa sestra je jedno divno stvorenje, puna je empatije i razumijevanja, skromna je i odgovorna. To je dijete od kojeg svi možemo naučiti puno toga, a ponajviše kako biti dobar prijatelj i kako pomoći drugome, sa njom nikada nije dosadno. Na jednom od naših druženja tj izletu, imali smo radionicu na kojoj smo crtali, inače moja djevojčica voli da crta i ima talenta tako da ova radionica je bila naša. Bila sam ponosna na nju jer ona je bila ta koja se ponudila da crta i pomaže onima kojima to ne ide, odvojila je svoje vrijeme koje je bilo namjenjeno za odmor da pomogne onima koji su trebali pomoć sa crtanjem. Mislim da je život koji djeca žive potreban nama odraslima da nas podsjeti na vrijednosti koje smo zaboravili cijeniti. Moja mlađa sestra je moja mala heroina, raduje me njeno odrastanje i ono što postaje.
Vrijeme koje ja odvojim za naša druženja za mene predstavljaju zadovoljstvo i sreću koju nikada riječima neću moći opisati, neke stvari naprosto se samo trebaju doživjeti da bi se razumijele. Volontiranje mi je bio idealan način da radim na izgradnji svoje ličnosti, izađem iz okvira formalnog obrazovanja, steknem jedan vid prakse koji nemamo na našem fakultetu, ali ono najvažnije upoznam svu tu divnu djecu i steknem divne prijatelje. Kroz volontiranje i rad sa djecom sam naučila i to da mali znaci pažnje, jedan razgovor i malo odvojenog vremena za njih znači više nego svi pokloni koje biste im kupili. Mislimo da volontiranjem mi dajemo nešto njima ali u suštini puno više mi dobijemo od njih. Moj kontakt sa njima nikada nije prestao i danas se čujem sa svojim malim drugarima, bez obzira što oni više nisu dio projekta, oni će uvijek biti dio mene.
Merzina Ahmetović, volonterka
