Moram ti nešto ispričati...
„Moram ti nešto ispričati..“, rečenica je kojom je veseli dječak započeo svoje predstavljanje druženja s njegovom starijom sestrom Lamijom. Lamija je studentica treće godine psihologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i volonterka u Udruženju za prevenciju ovisnosti Narko-NE.
Lamija i njezin mlađi brat su se upoznali prije dvije godine i od prvog dana su nerazdvojni, a na moje pitanje „Šta je to što vam je zajedničko od prvog dana?“, odgovaraju u isti glas i kroz smijeh: „Oboje volimo puno da pričamo i da jedemo“. Zahvaljujući toj zajedničkoj karakternoj osobini, od samog početka druženja, uvijek imaju puno različitih tema o kojima pričaju, tako da su pojmovi „dosada“ i „monotonija“, nepoznanica na njihovim druženjima.
Kako bi im dan bio ispunjen na pravi način, par dana prije datuma druženja, uvijek naprave spisak mjesta gdje žele ići ali pri tom vodeći računa da i dječakova i Lamijina želja budu razmotrene. Lamija mi je priznala kako uživa dok ispunjava dječakove želje jer je uvijek zahvalan i iskreno sretan. Da je zahvalan i počašćen što je baš Lamija njegova starija sestra pokazao je, između ostalog, hvaleći je kako je uvijek tu za njega i njegovu porodicu. Pružajući im pomoć i podršku, donoseći namirnice kada su bolesni ili samo činjenica da ih riječima utjehe ohrabruje, djela su koja dječaku mnogo znače i s ponosom ih prepričava.
Kao jedno od druženja, koje im zauzima posebno mjesto u sjećanju, definitivno je odlazak na palačinke u njima najdraže mjesto. Izuzetno simpatično mi je bilo promatrati dječaka dok mi prepričava taj događaj jer je prvenstveno njegova radost u licu pokazivala kako im je zaista bilo. Izjavom:„A najdraže mi je bilo kada smo probali palačinke i onda u jedan glas oboje izgovorili mmmm“ izmamio mi je osmijeh na lice.
S obzirom na to da ni u jednom trenutku nije ništa negativno spomenuo, pitala sam dječaka postoji li nešto što mu ne odgovara kada su u pitanju druženja, nešto što ga čini tužnim i nešto što bi volio promijeniti. Odgovor na to pitanje je bio vezan za otežanu situaciju zbog prijevoza, obzirom da dječak živi u dijelu koji je udaljen od samog grada. Zbog toga ali i zbog Lamijinih fakultetskih a njegovih školskih obaveza, nisu u mogućnosti družiti se radnim danima. Međutim, nikakve poteškoće, pa ni ove spomenute, ih ne sprečavaju da se vikendom druže i uživaju u zajedničkim trenucima, kojih itekako ima. Činjenica da su i za vrijeme zabrane kretanja zbog korone svakodnevno bili u kontaktu putem video poziva te tako nadomještali zajednička druženja, pokazuje koliko su povezani i koliko im druženja zaista znače.
Ono što je primjetno, i što oboje navode, kao pozitivan učinak druženja, je to da je dječak postao društveniji kada je u pitanju interakcija s drugom djecom, što se vidi kada prisustvuju grupnim aktivnostima programa Stariji brat, starija sestra, u kojima oboje uživaju u istoj mjeri kao i kada su na individualnim druženjima. Također, dječakovo sve bolje snalaženje u gradu i sigurnost prilikom obilaska pojedinih dijelova grada, isto su dio pozitivnih učinaka druženja, koje mi rado spominju.
„Šta je to što biste preporučili budućim volonterima, zbog čega se trebaju uključiti u ovaj program?“. Na ovo pitanje zajedno su se složili da je razlog definitivno sreća zbog druženja i činjenice da, ma koliko tmuran dan ili teške životne obaveze bile, uvijek je tu neko tko će „donijeti sunce“ i izmamiti osmijeh na lice.
Budućim volonterima Lamija poručuje: „Volontiranje je dvosmjerna ulica – pored toga što nešto daješ, također puno doga i dobiješ.“
Ispunjena iznimnim zadovoljstvom i radošću što sam imala priliku razgovarati s Lamijom i njenim mlađim bratom, potvrđujem važnost i sreću što sam dio ove lijepe pozitivne priče.
Volonterka Amila Ibrahimović
