Najljepše uspomene su kad nešto probamo prvi put

Najljepše uspomene su kad nešto probamo prvi put

Iako su naši volonteri i volonterke zauzeti druženjem sa djecom i svojim fakultetskim obavezama, ipak su pronašli malo vremena da svoju volontersku priču prenesu na papir (MS word) i podijele je sa nama. Volonterka Edna Kovač (22) studira na Fakultetu Političkih Nauka smjer Socijalni rad, a pored toga bavi se sportom i folklorom i crtanje joj baš ide od ruke. Već godinu dana volontira u projektu ,,Stariji brat, starija sestra'' u udruženju za prevenciju ovisnosti NARKO-NE.

Kako je započela tvoja volonterska avantura?

Prijavila sam se i pozvana sam na intervju. Dvije mentorice su sjedile preko puta mene i pružale pažnju slušajući svaku riječ, postavljajući pitanja i zapisivanju istih. Prvi put sam se osjećala ,,poslovno'', kao da tražim posao. Pomislila sam ,,Ovi ljudi su ozbiljni, nije ovo šala''. Iako mi je u tom momentu mnogo misli prolazilo kroz glavu od uzbuđenja, nadanja, straha, želja, ne mogu ni opisati. Bilo je to nešto što mi je trebalo, a tek je bio početak.

Kakvi su ti utisci sa uvodne edukacije?

Edukacija je trajala dva dana, dva dana sjajne ekipe i divnih mentorica. Stvarno sam mnogo toga naučila, radili smo zadatke i bila nam je prikazana realna slika skoro svih situacija koje bi se mogle desiti u radu s djecom. Dobili smo jasne upute o tome kako se trebamo ponašati i prave smjernice za dalji rad. Svidio mi se momenat kad bi iz ličnog iskustva i ,,živih'' primjera nam objašnjen nekisegment druženja, u tim momentima sam znala da želim da budem dio tog tima. Željela sam da mi se dese pozitivne priče i samo saznanje da mogu biti nekome podrška, motivacija i prijatelj na kraju krajeva „starija sestra“.

Kako je izgledao početak druženja sa tvojim mlađim bratom?

Prvi put kad smo se upoznali dječak je bio jako stidljiv, povučen sa obaveznim sakrivanjem pogleda. Upoznavanje je bilo kratko, na nekim osnovnim pitanjima dobijala sam kratke odgovore koji su izazivali osjećaj sramežljivosti. Već nakon par minuta razgovora i tražeći zajednički interes, dobila sam uvid u njegove igračke i priznanje da želi da se druži sa mnom i da jedva čeka idući susret. Izrazio je želju da bi volio vidjeti lava. Tu sam došla na ideju da naš izlet bude u „Pionirskoj dolini“ i to je bio pun pogodak.

Ovo je bilo novo iskustvo i za tebe i za tvog mlađeg brata. Koje aktivnosti bi nam mogla izdvojiti?

Prvi put je imao priliku da se vozi tramvajem, da nauči gdje kupiti kartu, kako je poništiti. Oduševljenje nije krio. Sjeli smo u tramvaj i bili mala atrakcija. Ljudi su se okretali, smješkali nam se i dobacivali uključujući se u naše teme. A mi smo morali prokomentarisati sve što smo vidjeli iz tramvaja.

Tražio je za sve potvrdu može li nešto uraditi tako da nijednog trenutka nije zapostavio moj pogled i riječ možemo li nešto ili ne.

Dalje, nikad se nije vozio pokretnim stepenicama, i to je bilo novo iskustvo i divljenje. Ulazeći u tržni centar i penjajući se do mjestagdje smo napunili energiju hranom ispitujući i postavljajući milion pitanja u kratkom vremenu mi je bilo u isto vrijeme uzbudljivo i budilo strah. „Šta ako nemam odgovora ?“ to se pitanje vrtilo po glavi, ali nije bilo mjesta panici.

Svaki trenutak smo propratili dogovorom i razlozima zašto nešto ne bi trebali. Nismo krili sreću, ustupili smo mjestu u tramvaju učećikako je to lijepo i kako poštujemo starije. Igrali smo se i oponašali neke likove iz crtanih filmova. Razgovarali s ljudima ko god bi nam se obratio ljubazno i kulturno.

A kako volontiranje utiče na tebe?

Na mene je uticalo posve pozitivno, želim nastaviti volontirati jer volim da svoje znanje i sve što naučim podijelim dalje, time činim svoju okolinu kompletnom i ispunjenom. Sve vještine koje sam posjedovala kroz ovaj projekat su jasno raspoređene i upućene u pravom smjeru.

Najbolji je osjećaj kad sebe ispuniš i popuniš dan nekom aktivnošću, a znaš da je i tvojom zaslugom ispričana neka pozitivna priča ili sačuvana najljepša uspomena.

Pripremila: Ivana Radić