Probudi dijete u sebi!
Mostar je poznat kao jedan od najtoplijih gradova u našoj zemlji, a prema našem iskustvu, i ljudi su topli i srdačni kao i sam grad. U Mostaru smo imali priliku pričati s volonterkom Ajlom Graho koja je dio programa Stariji brat, starija sestra u Centru za psihološku podršku Sensus u Mostaru. Osim što volontira, Ajla je i studentica četvrte godine Mašinskog fakulteta Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru.
Kako je izgledao tvoj prvi susret s mlađom sestrom?
Naš prvi susret je bio nekoliko dana pred Novu godinu, vladala je praznična atmosfera. Ono što sam ja očekivala za prvi susret jeste da će djevojčica biti stidljiva, ali baš suprotno, razgovor je tekao opušteno i mi smo se za sat vremena poprilično povezale. Zatim smo otišle smo u tržni centar gdje smo kupile bojice i blok da se možemo zabaviti, s obzirom na to da nam je vani bila kiša i bilo je hladno. Sjele smo u jedan kafić gdje je djevojčica počela da crta i priča o sebi, šta voli i šta ne voli, kroz šta smo se dodatno upoznale. Kada je došao trenutak da naručimo piće, djevojčica je pitala šta bi mogla naručiti na šta sam joj ja predložila toplu čokoladu koja je ujedno moj omiljeni zimski napitak. U tom trenutku djevojčica me je začuđeno pogledala i pitala šta je to. Predložila sam joj da naruči i da proba. Nakon što je probala bila je oduševljena i rekla je kako nikada nije to probala, te da je to nešto najbolje na svijetu. Naš prvi susret smo privele kraju te sam djevojčici dala paketić koji sam joj pripremila. Djevojčica mi je stalno zahvaljivala na svemu, od paketića, tople čokolade, bojica, bloka. Na rastanku sam je pitala hoće li otvoriti paketić i vidjeti da li joj se sviđa, a ona je meni odgovorila: 'On se meni već sviđa, ne moram ga ni otvoriti!'.
Da li bi izdvojila jedno druženje koje ti se urezalo u sjećanje?
Jedno od tih druženja, koje po meni bilo jako emotivno je bila scena vezana za paketić, tj. naše prvo druženje. Pored toga imale smo jednu situaciju u kojoj sam ja ostala zatečena kada sam vidjela koliko djevojčica razmišlja i kako povezuje stvari već sada sa svojih osam godina. Naime, sjedile smo i razgovarale o dinosaurima i postavljala mi je takva pitanja da ja ni sama nisam više imala prave odgovore. U jednom trenutku me pitala kako su nastali ljudi. Objasnila sam joj da su najprije postojali jedan muškarac i jedna žena od kojih su nastali svi ljudi. Ona me u tom trenutku prekinula i uzbuđeno me pitala 'Pa jesmo li mi onda rodice?'. To je bilo jako simpatično i slatko.
Da li je bilo nekih promjena kod tebe tijekom učešća u programu?
Pored svih vještina koje stječemo i onih koje poboljšamo, pored svih iskustava i prijateljstava koja steknemo učešćem u ovom programu ja bih izdvojila nešto drugo. Učešće u ovom programu probudilo je dijete u meni. Na fakultetu, na poslu i drugim obavezama koje imam, uvijek sam u komunikaciji s odraslim ljudima, gdje sam stekla neki, nazovimo to „ozbiljan način komunikacije“. To se promijenilo kada sam upoznala svoju djevojčicu, zapitala sam šta sada da je pitam, pitanja poput 'kako si, da li si se umorila' nisu bila za razgovor s djetetom. U tom trenutku sam rekla sebi 'Šta bih ja voljela da jedna odrasla osoba mene pita da ja imam osam godina?'. Tada sam shvatila da moram probuditi dijete u sebi, da bih mogla lakše komunicirati sa svojom djevojčicom.
Imaš li poruku za nove potencijalne volontere?
Nažalost, ja neću moći nastaviti volontirati zbog posla i povratka u moj rodni grad, ali mi je drago da sam bila dio ove priče. Preporučila bih drugima da se uključe u ovaj program jer bez obzira na sve priče i sva iskustva nas koji smo dio ovog svega, ništa se ne može porediti s onim osjećajem koji program lično izaziva u vama. To jednostavno nije nešto što trebate čuti, to je nešto što trebate osjetiti!
Priredila: Elmira Ramadani, asistentica Fondacije SBSS
