Tvoje je samo ono što daš!
Amina Selimović je studentica na Stomatološkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i volonterka je u Udruženju za prevenciju ovisnosti NARKO-NE u Sarajevu. U projektu je nepunih godinu dana, a u nastavku teksta možete pročitati kako to izgledaju druženja nje i njenog dječaka.
Kako je izgledao tvoj prvi susret s tvojim mlađim bratom?
Krenuli smo u šetnju s ciljem da se malo bolje upoznamo i da se dogovorimo gdje bi mogli ići taj dan. Cijelim putem dječak i ja smo pričali nismo se 'gasili' (smijeh). Dječak me je oduševio svojim govorom, načinom izražavanja, ponašanjem, jednostavno svojim postojanjem. Pričao je i zapažao stvari koje ja nikada ne bih, čak je i na meni primijetio detalje koje ni sama do tog trenutka nisam. Odmah smo se dogovorili gdje ćemo ići naredni put.
Kako izgledaju vaša zajednička druženja?
Uvijek imamo neke prijedloge i dogovore za naša druženja, zajednički donosimo odluku gdje idemo i šta radimo. Obišli smo Zemaljski muzej, šetali smo u Sportsko rekreativnom centru Safet Zajko, išli smo na Baščaršiju i vozili smo se tramvajem i naučili poništiti kartu. Vozili smo bicikl na Vrelu Bosne - tačnije dječak nije znao voziti bicikl, ali imao je želju pa smo jedan izlazak posvetili učenju vožnje bicikla. Inače moj dječak voli kulturu, voli zgrade i zanima ga gdje se šta nalazi po gradu, tako da smo jedan dan odvojili da mu pokažem gdje se nalaze vjerske ustanove, muzeji, pozorišta i sl. Jedne prilike kada smo počeli izlaziti, otišli smo da jedemo, a dječak se borio s nožem i viljuškom, čak je u jednom trenu ustao da bi odrezao sebi komad. Tu sam vidjela da nije bio vješt s priborom, ali sam mu vrlo rado pokazala kako da koristi pribor i već nakon dva- tri puta dječak je 'kao veliki' sam uspio jesti. Mi na našim druženjima uvijek nešto novo naučimo!
Da li si primijetila neke promjene kod svog mlađeg brata?
Na samom početku druženja primijetila sam da dječak jako puno priča što je naravno pohvalno, ali imao je 'problem' da sasluša drugu stranu, tj. njegov fokus je bio kratak. Dešavalo se i da recimo počnemo neku radnju kao što je crtanje, a on bi to samo ostavio onako na pola. Jednostavno nije znao kako da sasluša i usvoji to, kako da započne nešto i završi. Međutim potrudila sam se da mu to objasnim na najbolji mogući način i radili smo na tome, te se sada znatno vidi promjena.
Možeš li izdvojiti jedno vaše druženje?
Uvijek dječaka nakon završenog druženja pitam kako mu je bilo i da li mu je bilo lijepo, a on meni uvijek da isti odgovor ,Nije bilo lijepo, nego je bilo odlično!'. Kada čujem tu rečenicu, jednostavno dobijem dodatnu motivaciju da i ja budem bolja, da se trudim kako u našem odnosu tako i inače. Ono što bih možda mogla izdvojiti i ono što jednostavno opisuje koliko je moj mlađi brat divan, jeste situacija koja se desila dok smo bili u posjeti Zemaljskom muzeju. Dječak je bio sav uzbuđen i s velikom radoznalošću je pitao za sve što je vidio i tražio je informacije od uposlenika koji su mu s velikim zadovoljstvom sve objašnjavali. U jednom trenutku onako sav oduševljen, okrenuo se prema jednoj od uposlenica i rekao joj 'Ja da sam Vaš šef, ja bih Vas nagradio jer ovo je sve lijepo i Vi ste tako ljubazni!'. Poslije toga smo otišli u šetnju po Vilsonovom šetalištu. Oduševljenje na licu dječaka bilo je neprocjenjivo, osjetila sam zahvalnost i to mi je riječima pokušao objasniti. Rečenica s tog druženja me posebno ganula, a to je kada mi je rekao da mi ne može opisati kako je sretan i kako je to bio njegov najsretniji dan.
Zašto bi preporučila mladima da se uključe u program Stariji brat, starija sestra?
Već na prvom susretu ja sam bila oduševljena, shvatila sam koliko mi sve ovo zaista treba. Više sam ja naučila od mog mlađeg brata, nego on od mene, često imam taj osjećaj. Pored rada na sebi, druženjem s dječakom počela sam i više da cijenim stvari koje imam. Često budemo u parkovima, gdje bude još djece. Sva ta djeca donesu lopte, bicikla, igračke, romobile i druge stvari koje roditelji kupe svojoj djeci. S druge strane vidim svog mlađeg brata koji ništa nema, nema čak ni kod kuće da sebi ponese. Međutim, on je sretan, njemu je drago da se on druži s drugom djecom, drago mu je da sam ga ja tu dovela i da se mi družimo taj dan. On ne vidi da nema loptu, bicikl ili bilo šta drugo, ali u nekim drugim stvarima on je drugačiji. Nije drugačiji zato što nema sve te stvari, nego jer ima razvijene komunikacijske vještine i ljubaznost koje me uvijek oduševe. To je možda ono što je njega tu dovelo i time se uklopi sa svima. Učešćem u jednom ovakvom programu jednostavno počnete da cijenite sve i budete zahvalni, vidite stvari koje su nevidljive u svakodnevnom životu i koje ni sama ne bih primijetila da nemam svog mlađeg brata. Jedva čekam novi ciklus našeg druženja jer vodim se rečenicom 'Tvoje je samo ono što daš!'.
Pripremila: Elmira Ramadani, volonterka Fondacije SBSS
