Volontiranje koje obogaćuje život
U toku svakog ciklusa, naš tim rado posjećuje partnerske organizacije koje u svojim lokalnim zajednicama realizuju program Stariji brat, starija sestra i na taj način kreiraju sretne trenutke za djecu koja su dio ove priče.
Jedna takva organizacija je i Centar za psihološku podršku Sensus, koja dugi niz godina uspješno implementira ovaj program u gradu na Neretvi – Mostaru.
Prilikom naše prošlogodišnje posjete, pored veselog druženja sa djecom i volonterima, imali smo priliku razgovarati sa Sandrom Sivrić, budućom magistricom Psihologije, koja je u ulozi starije sestre već više od dvije godine.
Sandra, šta je to što bi podijelila s nama o svojoj mlađoj sestri?
"Vjerujem da se sve događa s razlogom i da je sve dio sudbine pa sam sa uzbuđenjem čekala prvo upoznavanje sa djevojčicom.
Moja mlađa sestra ima deset godina i na početku druženja, kao i svako dijete, i ona je bila povučena i jako malo je pričala. Ali, zahvaljujući mojoj upornosti i trudu a njenoj želji za druženjem, ubrzo se oslobodila i svako naredno viđenje smo uživale u razgovorima. Obzirom da nam je cilj da obje u svakom našem zajedničkom trenutku, na kraju svakog druženja napravimo plan za naredni put. Na taj način i ona i ja unapređujemo razne vještine i sretne smo jer to zajedno radimo.
Uvijek se rado sjetim druženja na kojem smo napravile piknik ispod Starog mosta, donijele smo sebi hranu i s oduševljenjem gledale ljude kako skaču s mosta. Sunce, smijeh, šale i neke dječije maštarije, učinile su taj dan nezaboravnim i za mene i za moju mlađu sestru."
Kako program utiče na tebe, kao osobu i kao budućeg psihologa?
"S obzirom da živimo u državi u kakvoj živimo i u vremenu kakvom živimo i sa ljudima sa kojima živimo, ovaj mi se program svidio, prvenstveno, jer ja kao pojedinac mogu učiniti barem nešto dobro za nekog drugog pojedinca. S obzirom da sam upisala psihologiju i da ću sutra pomagati ljudima, htjela sam se okušati u ovom polju, pogotovo jer volim djecu i zanima me dječja psihologija, pa je to bio razlog zbog kojeg sam se uključila. S početka sam bila malo uplašena jer nisam znala kako će ići – u pitanju je mlađe dijete, tuđe dijete, prvi put se upoznajemo.. Ali je taj strah ubrzo nestao jer sam vidjela koliko je ovo bila dobra odluka. Koliko je ona mene naučila toliko i ja nju, nadopunjujemo se u svakom smislu."
Za kraj razgovora, Sandra nam je poručila:
„Volontiranje u ovom programu je nešto posebno, ima svoje čari, pruža zadovoljstvo i nešto što ispunjava svakog od nas – obogaćuje život.“
Intervju uradila:
Amila Ibrahimović, volonterka u Fondaciji za podršku i razvoj mentorskih programa Stariji brat, starija sestra
