Riječ, dvije o mentorstvu
Kao i u svakom odnosu, u mentorstvu postoje dvije strane – mentor i menti. Stoga je ovaj odnos najbolje definisati kao razvojni proces u kome mentori, na raspolaganje mentijima, stavljaju vlastiti socijalni kapital, odnosno, znanja, iskustva i vještine. Mentor je u tom slučaju iskusnija osoba, čija je uloga podržavajuća, a zadatak uspostavljanje kvalitetnog odnosa i pružanje podrške, vođstva i ohrabrenja, sve u cilju pozitivnog i zdravog razvoja mentija, ne samo na ličnom, već i na profesionalnom planu.
Sam mentorski odnos ogleda se u kvalitetnom zajednički provedenom vremenu, što će rezultirati razvijanjem posebne povezanosti, uzajamne obaveze, poštovanja, identifikacije i lojalnosti, koji pozitivno utiču na period tranzicije u životu mentija. Ovakav odnos ima i faze razvoja, kako slijedi: predfaza u kojoj se ispituju potrebe i očekivanja, te se mentor i menti pripremaju za odnos, faza prvog kontakta u kojoj se par upoznaje i suočava sa međusobnim očekivanjima, faza testiranja koja podrazumijeva propitivanje granica i utvrđivanje pozicija moći, faza stabilizacije tokom koje su uloge jasno definisane, susreti i podrška su kontinuirani, te par uspješno savladava prepreke i izazove sa kojima se susreće, na koncu je faza završetka odnosa u okviru koje se redefiniše i pregovara budući kontakt ili se par priprema na separaciju.
Mentorstvo možemo podijeliti na osnovu dva kriterija. Prije svega, prema tome koliko je osoba u njega uključeno na: individualno, odnosno, jedan-na-jedan, a zatim na grupno i vršnjačko mentorstvo. Druga je vrsta podjele ona prema razvoju na: prirodno, odnosno, neformalno mentorstvo, koje podrazumijeva povjerljiv odnos između mentija i mentora koji je osoba iz njegove neposredne okoline i organizirano, odnosno, formalno mentorstvo osmišljeno uz podršku zvaničnih institucija, bile one obrazovne ustanove ili različita nevladina udruženja, a realizirano kroz niz aktivnosti koje za cilj imaju intenzivno, kontinuirano i produktivno zajedničko provođenje vremena.
Mentori su, u ovom odnosu, istinski posvećeni, fokusirani na cilj, brižni, strpljivi i istrajni. Osim što su samosvjesni, uvijek su spremni na učenje, aktivno slušaju i jasno postavljaju zdrave granice i realna očekivanja u odosu sa mentijem. Granice su u mentorskom odnosu iznimno važne; mentor nije profesionalni pomagač, roditelj, odgajatelj, zastupnik, dadilja ili učitelj, već samo podržavajuća figura u životu mentija, koja ga prihvata bez osude i predstavlja mu pozitivan uzor i prijatelja.
Kako bi bio učinkovit, mentorski angažman trebao bi ispunjavati nekoliko kriterija, poput trajanja minimalno devet mjeseci, tokom koga će zajednički provedeno vrijeme biti kontinuirano i redovno. Svakom je mentiju neophodno pristupiti individualno, te se, kroz prirodnost i fleksiblilnost odnosa, kretati u jasno definisanom okviru. Važno je zagarantovati povjerljivost informacija i dobrovoljno učešće mentija, te poštovati njihovo dostojanstvo, granice i privatnost. U suprotom, ukoliko nije zasnovan na jasno definisanim standardima, mentorski odnos može imati i negativan uticaj.
Neosporno je da mentor u svojoj ulozi i zadacima može naići na niz prepreka, no, imperativ je voditi se osnovnim principima mentorskog rada, koji podrazumijevaju stavljanje fokusa na mentija i njegove jake strane, posmatranje ponašanja u kontekstu, postavljanje realističnih očekivanja, promoviranje socijalne inkluzije, sigurnosti mentija, te svijest o vlastitim mogućnostima i ulozi mentora.
*Tekst je pripremljen referirajući se na Mentorstvo Model podrške djeci u riziku Priručnik za socijalno uključivanje kroz promociju volonterizma i intersektoralne saradnje Udruženja za prevenciju ovisnosti NARKO-NE, u čijem kreiranju su učestvovale uposlenice Fondacije za podršku i razvoj mentorskih programa Stariji brat, starija sestra.
Tekst pripremile:
Iman Muratović
Saradnica za odnose s javnošću i fundraising
Nerma Daut-Bajramović
Saradnica za razvoj i kvalitet
Fondacija za podršku i razvoj mentorskih programa Stariji brat, starija sestra
