O nama

Vijesti

Aug

22

How I met my brother

Misao da se posve slični dani nižu jedan za drugim i da korist koju čovjek čini vidi jedino on sam, za mene je nalik noćnoj mori. Dvadeset i tri godine sam mlađa sestra dvojici starije braće. Osjećaj sigurnosti, nade, podrške pratio me kroz život i nije mi dozvolio da doživim značenje riječi usamljenost. Vođena ovim osjećajima čvrsto sam odlučila da iskoristim priliku i u projektu „Stariji brat, starija sestra“ pokušam prenijeti barem djelić ove topline na djecu.


U jesen 20. oktobra 2016. godine postala sam starija sestra. Moj mlađi brat ima devet godina i ide u četvrti razred osnovne škole. Kao i mnoga druga djeca, ne voli matematiku.Trenira nogomet i želja mu je da što prije poraste te postane profesionalni fudbaler. Trudi se da spava po danu jer mu je, kako kaže, mama rekla da će porasti ukoliko bude redovno spavao. Često mi prizna da mu ovo i ne ide baš od ruke. Ima gustu crnu kosu, tamne oči i duge crne trepuške. Oboje smo navijači FC Barcelone. Često komentarišemo pobjede, poraze i transfere omiljenog nam kluba. Na samom početku našeg druženjamoj mlađi brat je bio šutljiv i komunikacija se uglavnom svodila na odgovaranje na postavljena pitanja. Srećom, njegova starija sestra je sve, samo ne šutljiva, pa je tišina ubrzo pala u zaborav. Sada u igri i razgovoru provedemo i više od predviđenog vremena. Uhvatim se ponekad kako analiziram rečenice koje izgovara i nerijetko se začudim dubinom izgovorenog. Djeci treba dozvoliti da govore i pomno ih slušati. Njihovi monolozi često mogu biti životna lekcija za nas odrasle.


Svaki naš susret za mene predstavlja povratak u djetinjstvo. Dopustim sebi da zaboravim na obaveze i brige i uživam u radostima koje pruža djetinjstvo. Kamo sreće da svaki čovjek može zadržati neiskvarenost i dobronamjernost koju je nekada posjedovao. Svijet bi bio bolje mjesto.


Osmijeh na njegovom licu i sjaj u očima kada se sretnemo je poruka da malim koracima ostvarujem postavljeni cilj.

 

Vijest iz SOS Dječija sela BiH, Sarajevo