O nama

Vijesti

Jul

24

Mali dnevnik iskrenog prijateljstva

INTERVJU:  Gorica Kurtuma  //  Mali dnevnik iskrenog prijateljstva

 

Volonterski rad potiče društveni aktivizam i nekim ljudima volontiranje postane stil života, a društvo  sa takvim pojedincem je bogato društvo.


Gorica Kurtuma, studentica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Tuzli i volonterka  u projektu Stariji brat, starija sestra koji se provodi u sklopu MFS-EMMAUS-ovog Dnevnog Centra za djecu u Zvorniku podijelila je sa nama svoja iskustva i potaknula nas na dobra djela. Dio razgovora sa Goricom pročitajte u nastavku.


           Moj prvi susret sa mojom mlađom sestrom desio se u centru  gdje su se okupili svi volonteri i djeca,  to je bio spontan susret  gdje su djeca  mogla birati s kim bi voljeli da se druže. Moja mlađa sestra  nije želja da se druži ni sa kim od nas, ali je onda jedna od koordinatorica me pogledala i shvatila sam da će to biti moja mlađa sestra.  Poslije 10 minuta našeg upoznavanja moja mlađa sestra  samo me je  pitala koju boju volim, kada sam rekla crnu ona je rekla da je i to njena omiljena boja i dodala je  „mi smo iste“ .       


„Moja mlađa sestra je na početku našeg druženja bila mnogo stidna, imala sam strah da neću uspjeti  prevazići taj nivo u kojem ću sa njom moći razgovarati bez da to bude prisilno ili napadno, stoga sam se dosjetila dnevnika. Napravile smo svoj mali dnevnik koji je na jednom susretu bio kod moje mlađe sestre, a  na drugome kod mene. U našem dnevniku su se nalazila pitanja koja su ciljano postavljena da bismo se nas dvije mogle bolje upoznati. Dogovor je bio da se na pitanja odgovara iskreno i da taj dnevnik bude samo naš  i da imamo slobodu da jedna drugoj kažemo zaista što mislimo, bez da moja mlađa sestra osjeća pritisak zbog toga i da se osjeća sigurnom da napiše ono što doista misli.


Samo dijete može iskreno i bez kalkulacija da voli i da se bezuvjetno veže sa nekoga ko je stranac u njihovom životu, mi odrasli previše mjerimo i vagamo.


Naša druženja, prije pandemije, smo planirale unaprijed jer moja mlađa sestra živi izvan grada. To bi uglavnom bio odlazak na kolač jer je njoj to bilo bitno, ona nema priliku da tako često odlazi u kafić i izlazi pa joj je taj vid izlaska sa mnom mnogo značio. Nekada je to bila samo šetnja  ili odlazak na mjesto po njenoj želji.  Izrazila je želju za slikanjem pa smo na nekim od naših susreta kupovale tempere i učile slikati, moje iskustvo u tom pogledu pomoglo mi je da organizujem i neke umjetničke sadržaje tokom naših zajedničkih druženja.


Kako je vrijeme prolazilo naš odnos je napredovao, u razgovoru o muzici saznala sam da joj dobro ide engleski jezik i ona se je sama ponudila da mi pomogne da ja poboljšam svoje vještine iz engleskog jezika.  Nije voljela da čita lektire što je meni bilo poražavajuće i s time smo se borile i nastojala sam da kod nje pobudim neki interes za čitanjem jer smatram da je ona jedna jako pametna djevojčica i može daleko dogurati i uspjeti. Poklonila sam joj knjigu „ Heroj bez plašta“  gdje se govorilo o djeci sa posebnim potrebama pa sam joj na taj način  približila  moju struku, dobila je neke nove informacije i  na taj način sam se trudila razviti kod nje neke nove vještine.


                   Sreću čine male stvari i veliki ljudi.


Susret za koji mislim da ću dugo pamtiti desio se u doba korone, bio je njen rođendan i ja nisam mogla da se suzdržim a da je ne iznenadim jer obožavam praviti iznenađenja za meni drage ljude. Ispred jednog tržnog centra sam je čekala, moja mlađa sestra nije znala da  ću ja biti tu i doista se je iznenadila, obe smo bile presreće da se vidimo poslije toliko vremena, pala je i po neka suza.


Tokom pandemije smo imale i tu sreću da je moja mlađa sestra imala opremu preko koje smo mi mogle redovno da se čujemo, a uz sve to postojala je obostrana i  jaka želja da nastavimo naše druženje pa makar i u tom online svijetu. Iako prvobitno nismo znale da li će se druženja nastaviti online željela sam da ona zna da sam ja i dalje tu i da se mi možemo ćuti i da ona uvijek može biti upućena u sva dešavanja koja su  vezana za projekat. Moja mlađa sestra zna da ću ja uvijek biti tu za nju i kada ovaj projekat završi i kada svaka krene svojim putem.



 Smatram da je moja mlađa sestra  mnogo napredovala, ostala je ona ista  ali je u suštini uspjela svjesno da se nadogradi. Pokušavala sam da joj pokažem ono što ja svakodnevno radim da bih sutra bila bolja od onoga što sam danas. Želim da  zna da ne treba da se plaši što je tiha, što djeluje iz sjene jer ljudi iz sjene rade najveće stvari. Učimo se kulturi govora, pa sada ne upadamo jedna drugoj u riječ.



Moja mlađa sestra mi je omogućila da se ja doista osjećam kao starija sestra, naučila sam sa njom da djelujem suptilnije i da biram riječi. Pored nekih konkretnih stvari koje smo učile zajedno naš odnos uticao je i na mene kao ličnost i na moj osjećaj zadovoljstva.  Kada prođe mnogo godina mislim da ću tek tada biti svjesna ovoga projekta i toga što sam postigla u radu sa mojom mlađom sestrom.  Ovaj projekat me je naučio da svakodnevne stvari i ta sveprisutnost u životu jednog djeteta mogu mnogo da nas usreće. A još je ljepše i emotivnije kad sve to imate zabilježeno u našem malom dnevniku prijateljstva.


 

Priredila: Merzina Ahmetović