Dječakov osmijeh mi je motivacija

Udruženje za razvoj i edukaciju mladih "Siguran korak" osnovano je od strane mladih Roma i neroma, sa ciljem stvaranja sigurnog prostora za mlade, žene, te marginalizovane grupe i borbe za njihova prava. Jedan od njihovih projekata je i Stariji brat, starija sestra u koji su uključeni od 2020. godine. te zajedno sa volonterima kreiraju sretne trenutke djetinjstva za djecu i mlade u Bijeljini.
Jedna od aktivnih i vrijednih volonterki je i Begzada Jovanović sa kojom smo razgovarali o njenoj motivaciji za uključivanje u ovaj program, njenom volonterskom iskustvu kao i učinkovitom druženju sa dječakom.

Kako si saznala za projekat Stariji brat, starija sestra i šta te inspirisalo da se pridružiš?

-Vidjela sam obavijest na internetu i tako sam se javila, pridružila se i počela da volontiram. Prvobitno sam pronašla taj projekat i predložila Udruženju da se pridružimo zato što smatram da djeca, koja su socijalno ugrožena i koja su druge nacionalnosti, stvarno trebaju takav projekat i zbog inkluzije, ali i da izađu iz svoje okoline, da upoznaju druge ljude, da se druže. Ja sam Romkinja i ja sam prošla sve što prolaze ova djeca i ja sam kasnila u školu kao i oni, znam kako je i zbog toga sam željela da radim sa djecom.

Koliko se dugo družiš sa djetetom?

-Sa istim dječakom se družim već dvije godine. Smatram da, ako se duže radi sa istim djetetom da ću vidjeti rezultat. Ja sam već vidjela njegov rezultat i postignuće, ali mislila sam da je najbolje da nastavim sa druženjem zato što on ne govori srpski jezik, a ja razumijem romski jezik, tako da učimo oba jezika.

Koliko dječak ima godina i možeš li nam reći nešto o njemu?

-Dječak ima 10 godina. Dolazi iz višečlane porodice gdje živi sa čak 10 braće i sestara. Žive u jako teškim uslovima, u kući u kojoj nema struje, a voda je samo napolju, tako da zimi moraju vodu odlediti kako bi imali vodu za piće. Kada smo se mi počeli družiti, pričali smo na oba jezika, učili smo zajedno pa je on malo prevazišao tu barijeru oko jezika, počeo je aktivinije da se javlja u školi i tako sam vidjela da postignuće postoji. Dječak je bio prilično povučen, ali sad je počeo pričati i itekako se vide pozitivne promjene. Zahvaljujući kvalitetnoj intervenciji centra za socijalni rad, oni redovno obilaze njegovu porodicu i situacija je koliko toliko pod kontrolom. Dječak je mnogo uznapredovao, vidim mu osmijeh na licu kad dođem po njega i naravno da mi je to velika motivacija za dalje.

Na koji način smatraš da si pozitivno uticala na dječaka?

-Puno je pokazatelja pozitivnog uticaja naših druženja. Na primjer, na samom početku sam uvidjela da dječak ima poteškoće kada su u pitanju školske obaveze te sam odlučila da zajedno radimo na tome. Za vrijeme našeg dvosatnog druženja, prvih sat vremena radimo sve što on želi - a tu se podrazumijevaju igre, ručak, šetnja i slično, a drugih sat vremena pišemo zadaću. Mnogo sam sretna što vidim da uz ovakav rad možemo postići željene razultate.

Šta bi poručila drugim volonterima, zbog čega da se priključe ovom programu?

-Važno se uključiti u program jer prvenstveno pomažete sebi, a sa druge strane pomažete i nekom dječaku ili djevojčici. Preporučujem svakom ko želi napraviti pozitivnu promjenu, neka volontira jer zasigurno ne postoji ljepši osjećaj nego volontirati sa djecom, a pogotovo sa djecom u riziku jer tek onda vidite napredak koji daje smisao svakom ovakvom radu.

Intervju radila:
Amila Ibrahimović, volonterka Fondacije za podršku i razvoj mentorskih programa Stariji brat, starija sestra