Koliko nam je važno biti ono što zaista jesmo?
Pred nama je još jedna priča o volonterskom iskustvu, a ovaj put riječ je o starijoj sestri Sari i njenoj mlađoj sestri, koje nam dolaze iz Zenice i dio su programa Stariji brat, starija sestra u organizaciji koja po prvi put ovaj ciklus implementira Program. Riječ je o organizaciji „Naša djeca“ a volonterka Sara i njena mlađa sestra, rado su pristale razgovarati s nama i podijeliti svoju priču. Volonterka Sara Hadžić iz Zenice je 23-ogodišnja studentica Filozofskog fakulteta, odsjeka za Njemčaki jezik i književnost. Uz osmijeh Sara se prisjeća kako je već pri prvom susretu sa svojom mlađom sestrom bila ugodno iznenađena te kako je početak upoznavanja nadmašio njena dotadašnja očekivanja: „Odmah smo na prvu kliknule, sprijateljile se i jako sam zadovoljna bila već na samom početku“. Spontanim upoznavanjem, i dijete i volonterka osjetile su koliko im prijaju zajednički trenuci.
Kada smo pitali Sarinu mlađu sestru šta joj se naročito dopalo kod Sare, veselo nam je odgovorila: „Pa svidjelo mi se kakva je Sara, a najviše mi se svidjela njena nježnost.“. Djeca kroz rad sa volonterima, kroz prijateljski i topao odnos, vremenom prepoznaju baš ono što im nedostaje u njihovoj svakodnevici– pažnja, posvećenost, savjet, toplina i oslonac na putu razvijanja stavova i kvaliteta.
Svoje zajedničko vrijeme Sara i njena mlađa sestra provode šetajući, odlazeći na čaj ili kafu kao dvije prijateljice, igrajući društvene igre, a istakle su i da željno iščekuju jedno od narednih druženja kada im je u planu da sa jednom od volonterki i njenom mlađom sestrom organizuju zajedničko druženje te da zajedno pogledaju film u kinu. Ono čemu se, također, raduju jeste kvalitetno provođenje zajedničkog vremena igrajući odbojku, u kojoj obje uživaju.
Na pitanje čime bi se željela baviti kada poraste, djevojčica je odgovorila: „Voljela bih biti predsjednica države i ono što bih voljela promijeniti je učiniti da policija više kontroliše u saobraćaju, pošto dosta ljudi sjedne za volan, a ne znaju voziti.“
Provodeći vrijeme sa volonterima, djeca se postepeno otvaraju, postaju slobodnija u komunikaciji i razvijaju slobodu iznošenja svojih razmišljanja i stavova. Volonteri su tu da sa njima, između ostalog, pokreću teme koje mogu doprinijeti njihovom znanju, vještinama i razvijanju pravih vrijednosti i kulture življenja.
Sarina mlađa sestra je također kroz razgovor istakla da, osim druženja sa svojom volonterkom, naročito uživa i u crtanju: „Najviše crtam cvijeće i likove, ruka mi voli da crta, crtam iz sebe.“
Za kraj našeg razgovora, volonterka Sara i njena mlađa sestra naglasile su da se nadaju da će se njihovo druženje nastaviti i sljedeće godine. Djeci i volonterima su poručile da učestvuju u ovom programu, jer djeca nemaju razloga za strah i da je veoma važno da i starija i mlađa braća i sestre budu ono što zaista i jesu!
Intervju radila:
Farah Ćosić, volonterka u Fondaciji za podršku i razvoj mentorskih programa
Stariji brat, starija sestra