Moj stariji brat je moj uzor

INTERVJU: Haris Osmanović // "Moj stariji brat je moj uzor"

Svako ko ima dijete ili radi s djecom zna da ona upijaju sve oko sebe poput spužve, posebno u ranom i srednjem djetinjstvu. Dijete još uvijek nije formiralo svoju ličnost pa uči preko onoga što vidi oko sebe. Riječ je o načinu učenja koje se u psihologiji naziva učenje po modelu. Učenje po modelu smatra se jednim od važnih oblika učenja i predstavlja oblik učenja u kojem subjekt (osoba koja uči) posmatrajući model (uzor) usvaja određene oblike ponašanja koje taj model ispoljava.

U projekatu SBSS volonteri su pozitivni modeli djeci uključenoj u projekat. Druženjem s volonterima/volonterkama djeca dobijaju novi uvid u život van njihovog svakodnevnog okruženja. Provode svoje vrijeme u druženju, tako što odlaze u pozorište, u kino, na klizalište, odlaze u drugi grad, itd. što je za veliki broj djece prvo takvo iskustvo.

Provođenje kvalitetnog slobodnog vremena svodi se na najjednostavnije aktivnosti koje djeca ne upražnjavaju svaki dan. Djeci uključenoj u projekat potreban je neko ko će ih naučiti i pokazati im „sasvim normalne“ aspekte života.

Ako ste nekad sanjali da postanete "model" ovo je idealna prilika da ispunite svoje snove!

S nama je danas Haris Osmanović, student treće godine Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Tuzli, ovo je njegova volonterska priča u kojoj između ostalog možete saznati kako su to on i njegove kolegice (Alma Muratović, Zlata Kuduzović)zajedno sa svojom profesoricom Edinom Šarić uključili još pozitivnih modela u živote djece kroz projekat SBSS preko nevladine humanitarne organizacije Međunarodni Forum Solidarnost EMMAUS.

Gdje i kada si se prvi put susreo s volontiranjem, odnosno što je tebe potaknulo da kreneš volontirati u projektu SBSS ?

Već dugo volontiram u sličnim projektima, bavim se aktivizmom jer volontiranje smatram žarištem altruizma i smatram da je volontiranje najplemenitija aktivnost. Što se tiče projekta SBSS sve je počelo na drugoj godini studija kada smo kolegice i ja prihvatili ideju prof. Edine Šarić i odlučili održati volonterske radionice u okviru kreativne terapije za djecu u Prihvatnom centru “Duje” Klokotnica. Oduševili smo se atmosferom i načinom na koji su nas djeca prihvatila, i s obzirom da smo prvi put ostali 10-ak dana zatim mjesec dana družeći se s njima, nakon završetka radionica djeca su nam nedostajala. Željeli smo prosto da im pružimo još sličnih druženja, a da s druge strane uskladimo sve životne obaveze. S tim ciljem, zajedno sa prof. Edinom Šarić smo došli na ideju da napišemo zahtjev za projekat "Stariji brat, starija sestra" koji bi nam omogućio da se nastavimo družiti s djecom, i projekat je prošao, a kasnije je implementiran u svim centrima EMMAUS-a. Prilikom tih druženja posebno sam se povezao sa dva dječaka u kojima sam vidio sebe i prosto sam htio da nastavim da se družim s njima tako je i počela moja priča u projektu SBSS.

U ovom projektu ti si stariji brat dvojici dječaka, postoji li neki poseban razlog zašto se družiš baš sa dva dječaka?

Da, ja sam stariji brat dvojici dječaka od 11 i 13 godina. Obično se uparuju volonteri i djeca prema osobinama ličnosti kao i preferencijama kako volontera tako i djece radi lakšeg uspostavljanja komunikacije. S obzirom da su dječaci pubertetske dobi njima je više odgovaralo da se druže sa muškarcem jer im se pretpostavljam bilo lakše poistovjetiti sa mnom nego sa kolegicama. Dva dječaka, iz razloga što je u projektu generalno uključeno manje muškaraca, a neki dječaci stvarno imaju potrebu za tim nekim muškim modelom te sam ja odlučio da budem tu za njih.

Prije početka projekta u vašem gradu sa djecom ste se družili isključivo u prostorijama EMMAUS-a u sklopu edukativnih radionica, kako sada izgledaju vaša druženja?

Djeca su ovim projektom prvenstveno dobila priliku da izlaze i da se druže izvan centra što su naravno jedva dočekali i bili su puni ideja i prijedloga gdje žele ići i šta raditi. Moja braća i ja smo dogovorili da se naši susreti održavaju dva puta mjesečno po 4 h jer nam je tako lakše s obzirom da nam vrijeme baš brzo prolazi. Individualni je pristup svakom djetetu i obično su druženja prema željama i potrebama djece i volontera. Primjerice, s jednim od braće sam išao u kino u Tuzli to je njemu bio prvi put da je išao u kino i nakon filma je bio baš oduševljen, te mi je rekao da mu je to najbolji dan u životu. Isto tako s drugim dječakom bih posebno izdvojio odlazak u Tuzlu, taj odlazak je bio u vrijeme novogodišnjih praznika i kao svaki grad i Tuzla je bila posebno lijepa u to doba, on se bukvalno fascinirao jer mu je to bio prvi put da je došao u Tuzlu. To je stvarno ostavilo poseban utisak na mene, jer sam vidio koliko mi djeci pomažemo da barem na kratko zaborave trenutnu situaciju, zabave se i budu sretna kao i da steknu nova iskustva koja vjerojatno ne bi imali bez podrške i posvećenost volontera ovog projekta.

Možeš li nam navesti primjere pozitivnog djelovanja na dječake koje si primijetio kroz druženje s njima od početka projekta do danas?

Primjerice dječaci su u početku bili ćutljiv i nisu mnogo komunicirali. Jedan od njih npr. nije komunicirao sa kolegicama, općenito sa ženama iz svog okruženja. Vremenom kroz druženje sa mnom, i generalno posmatrajući sve naše aktivnosti unutar projekta, počeo je da više razgovara kako sa mnom, tako i sa drugim ljudima koji ga okružuju. Isto tako, imao je neko društvo koje ga je dosta sputavalo, i iako mu je bilo žao gdje to druženje s njima vodi nije htio da prizna taj njihov negativni utjecaj na njega. Jednom prilikom mi je kroz razgovor rekao kako bi volio da ima druga kao ja, jer tek sada vidi koliko s drugim muškarcima može imati normalne razgovore i raditi neke druge stvari a koje nisu loše za njega. Primijetio sam da sam ja postao taj neki uzor od kojeg je počeo da uči, a da prethodni negativni utjecaj vršnjaka pomalo slabi. Isto tako, jedan od mlađe braće i ja smo se ostvarili posebnu povezanost nakon što smo shvatili da obojica volimo pisanje. Nakon nekog vremena napisali smo i neke pjesmice zajedno, a on je nastavio da piše i često mi šalje svoje radove koje skupa komentarišemo. Jednom prilikom mi je čak rekao kako on mene smatra svojim starijim bratom, mnogo me obradovao tom izjavom jer se ja stvarno trudim da se prema njima ponašam baš tako, kao stariji brat i drago mi je da to osjete. Postao je odgovorniji prema svojim školskim obavezama, sretniji i aktivniji u svemu što je oduševilo i ljude u centru jer ga takvog ranije nisu vidjeli.

Ima li nešto što bi posebno htio izdvojiti ili poručiti drugim ljudima?

Volontiranjem u ovom projektu shvatio sam da možemo promijeniti sve ono što svjesno odlučimo mijenjati, ali isto tako da se neke promjene dešavaju i nesvjesno. Opažajući reakcije djeteta u raznim situacijama možemo da im pomognemo da jačaju i rastu na jedan kvalitetan način. S druge strane, mi uz rad sa djecom rastemo, učimo analizirati situacije na malo drugačiji način što nam u konačnici pomaže da postanemo savjesni i odgovorni u odnosima s drugim ljudima.
Projekat SBSS nam omogućava da djeci damo primjer toga kako steći prave prijatelje i naučiti ih razlikovati dobre od loših, kao i poticati u njima sve ono u čemu su dobri paralelno učeći ih pravim životnim vrijednostima.
Budite tu i svjedočit ćete jednoj nevjerojatnoj promjeni kako vas samih tako i djece s kojom dolazite u kontakt.

Priredila: Sanela Šehić, volonterka