Slider 1:
Slider 2:

Blog

Radost druženja

Vijesti

Radost druženja

INTERVJU: Teodora Đokić // Radost druženja

Život je satkan od niza uspona i padova, ljepotu mu daje sve to zajedno i čini osobu odraslijom i iskusnijom.

Naša nova sagovornica ove sedmice je Teodora Đokić, studentica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Tuzli. Volontira u Udruženju Zemlja djece u BiH već dvije godine i kaže da pored ostalih vannastavnih aktivnosti, volontiranje u ovom udruženju joj je jedno od dražih. Dodaje i to da joj je dolazak na studije u Tuzlu pružio veliki broj mogućnosti za direktni rad sa djecom i razvijanje znanja i vještina potrebnih za rad u struci kao socijalne pedagogice. Nada se da će znanja koja stekne u ovom projektu koristiti kako njoj tako i zajednici u kojoj živi.

Možeš li mi opisati kako izgleda jedno druženje sa tvojim mlađim bratom?

Naša druženja se sastoji najčešće od odlaska prvo da jedemo, kako bi mogli punog stomaka razmišljati o školi i aktivnostima koje su nam u planu taj dan. Nakon toga idemo šetati po parku ili Slanoj banji, kako bi razmijenili informacije šta nam se desilo u prethodnoj sedmici, od posljednjeg susreta, te planiranje gdje ćemo jesti ili koji školski predmet obrađivati taj dan. Fokus nam je uvijek na refleksiji na prethodni susret, proteklu sedmicu i pravljenje planova za naredni susret. Sama pružena prilika djetetu da ispriča sve što mu se desilo tokom sedmice, svaka lijepa i loša stvar mu pomogne koliko toliko da ne razmišlja više o stvarima koje ga muče. Radost koju nosimo sa tih druženja uljepšavaju moju svakodnevnicu. Znam da sam doprinijela nečemu dobrome i nekome kom je to zaista potrebno.

Smatraš li da si na neki način kroz druženja uspjela pozitivno utjecati na tvoga mlađeg brata?

S obzirom na kratki vremenski period koji smo imali za druženje, uvidjela sam da sam uspjela na neki način podstaći i motivisati dječaka da se više posveti školi, kao i njegovu majku da više obraća pažnju na to da li je odradio domaće zadatke i slično. Mislim da je stalni kontakt i saradnja sa majkom dosta doprinijela poboljšanju njegovog rada u školi ali i našeg intenzivnog druženja.

Da li si tokom pandemije uspjela ostati u kontaktu sa svojim mlađim bratom?

Naravno. Jednom sedmično se čujem sa majkom kako bih pitala sve što me zanima prije nego planiram razgovor sa dječakom. Putem telefona se odvija naša komunikacija, obično ja nazovem, a ako majka ima nekih pitanja ili problema nazove me ili napiše poruku da se ja njoj javim. Na ovaj način smo uspjele ostati u kontaktu i u ovo doba kada fizički kontakt nije mogući.

Rekla si da su vaša druženja pozitivno utjecala na dječaka, da li je vaše druženje imalo utjecaja i na tvoj lični razvoj?

Ovaj projekt je uticao na moj lični razvoj na način na koji nijedan drugi projekt nije. Sve što sam prošla i naučila na ovom projektu je nešto što ću koristiti i u budućem radu i mnogo sam zahvalna na tome. Rad na emocijama, empatiji, strpljenu, kontroli ljutnje i bijesa, nenasilno rješavanje konflikata i slično, je sve ono na čemu sam radila i usavršavala kroz rad na ovom projektu. Vidim promjene na sebi u najpozitivnijem kontekstu.

Želiš li ostaviti neku poruku ostalim (potencijalnim) volonterima/kama i mladima zašto da se uključe u ova projekt?

Svim budućim volonterima želim poručiti da se uključe u ovaj projekt što ranije, pogotovo studenti struka kojima je primarni rad sa djecom. Ovo iskustvo je nešto što ne može zamijeniti niti jedna knjiga. Ovaj direktan kontakt sa djecom je radost koju osjete samo oni koji postanu dijelom ove pozitivne priče.

Priredila: Merzina Ahmetović, volonterka