Ako nema dobrih vijesti, napravimo ih sami!
Intervju: Milan Trifunović // Ako nema dobrih vijesti, napravimo ih sami!
Razgovarajući sa volonterima iz svih gradova u kojima je implementiran projekat Stariji brat, starija sestra u prethodnom ciklusu, došli smo i do Brčkog. Razgovarali smo sa Milanom Trifunovićem koji je zaposlen, studira i volontira u Omladinskom Centru Vermont.
Kako si čuo za ovaj projekat i šta te potaklo da se prijaviš?
Za projekat Stariji brat, starija sestra sam čuo sredinom novembra, a sam projekat mi je bio poznat od ranije jer imam prijateljicu iz Sarajeva koja je već volontirala u istom. Oduševio sam se kada sam čuo da je ovakva jedna priča stigla i u Brčko koji je manji grad i nema takvih prilika baš često. Projekat me privukao zbog rada sa djecom i samog cilja projekta koji mi se mnogo svidio. Humanost je na djelu i to me najviše dojmilo.
Kako je izgledalo prvo druženje sa tvojim mlađim bratom?
Upoznavanje je bilo jako interestanto, upoznao sam dječaka prije pandemije. Dječak je na početku bio jako povučen i stidljiv, to sam primjetio posebno na zajedničkim druženjima svih volontera i djece. Na svim radionicama dječak se držao uvijek uz mene, osjetio sam da ima povjerenja u mene od samog početka, ali htio sam da se oslobodi i u druženju sa drugom djecom. S vremenom i kroz naša druženja i razgovore, počeo se družiti i sa drugom djecom, počeo se i otvarati sve više i više.
Da li ima nešto što bi izdvojio, neki najdraži momenat tokom vašeg druženja?
Na druženjima smo pokušali da ispunimo neke od želja dječaka, da idemo na mjesta na koja prije nije imao mogućnost da ide. Tako smo išli na kolače, sladoled, ćevape, ali najupečatljiviji momenat je bio kada je dječak izrazio želju za palačinkama. Tu radost ne mogu opisati riječima, njegovu sreću u očima ničime nisam mogao izmjeriti. To me je najviše kupilo i ostat će mi duboko urezano u sjećanje.
Pošto radiš, studiraš i volontiraš, kako stižeš sve uskladiti?
Ponekad sam kao programiran, ali sam se uvijek trudio da uklapam sve svoje obaveze. Suradnja sa drugim volonterima je bila na zavidnom nivou i nisam imao problema, sve smo se dogovarali. Pored svega imam domaćinstvo koje održavam u svom rodnom mjesto, ali opet sam sve stizao. Često mislim kako ne mogu stići, kako sam umoran, ali onda shvatim šta dobijam od svega toga, posebno od volontiranja koje nam donosi mnogo toga dobrog i pozitivnog. Sebi uvijek kažem, a i drugima, sve se može kad se hoće, naravno uz trud,što sam sebi puno puta i dokazao. Ko ne vjeruje, neka pokuša jer trud se isplati.
Da li si u kontaktu sa dječakom i da li nastavljaš sa svojim volonterskim angažmanom?
U kontaktu sam sa dječakom kontinuirano i bili smo u kontaktu i tokom pandemije. Što se tiče mog volonterskog angažmana, potrudit ću se da se uključim opet, jer želim da sam dio ovoga i ovo je nešto što vrijedi. Pored ovoliko teških vijesti u današnjici, treba nam jedan ovakav projekat. Ono što sam naučio u životu jeste da, ako nema dobrih vijesti napravimo ih sami!
Poruka mladim ljudima da se uključe u ovaj projekat i počnu volontirati?
Savjetujem svakoj osobi koja ima vremena da se uključi u ovo iz jednog prostog razloga - kroz sve ovo ćeš upoznati i neke nove razine svoje ličnosti i upoznat ćeš ono plemenito u današnjem svijetu. Jednostavno, šta može biti dragocjenije nego dječiji osmjeh, osmjeh kojem si ti doprinio!?
Pripremila: Elmira Ramadani, volonterka FSBSS
