Dijete treba pustiti da bude dijete!

Dijana i Iva Patricija, već su drugi ciklus za redom volonterke Nove generacije u Banjaluci, a vrijeme provode sa dvojicom dječaka. Obje su za Program saznale zahvaljujući prezentacijama na fakultetu, a budući da studiraju socijalni rad i psihologiju, na samom početku bila je prisutna doza straha zbog odgovornosti koju će kao starije sestre nositi u narednom periodu. No, nakon uvodne edukacije i upoznavanja sa mlađom braćom, shvatile su da je atmosfera u potpunosti opuštena i da sve ide potpuno prirodno. To nastoje održati konstantom – „Druženja su opuštena, ništa nije forsirano, kada primijetimo da nešto nije okej, pitamo ih da ispričaju, ali kada neće, mi ne forsiramo“.

Iva Patricija ranije je volontirala u dnevnom centru, budući da voli raditi sa djecom. Sa svojim dvanaestogodišnjim mlađim bratom upoznala se već tada, ali su kliknuli kada mu je pomagala oko zadaće iz koje je dobio visoku ocjenu. Nakon toga su kroz Program postali starija sestra i mlađi brat i već od samog početka zajednički su planirali druženja.

Dijana je sa svojim dječakom imala nešto drugačiji prvi susret – on se sakrio ispod stola, a poslije je preplašio. I danas je njihov odnos pun osmijeha – jedne prilike, kad su jeli ćevape Dijana je u njih slučajno prosula sok: „Inače sam malo smotana“, priznala je. „Tad sam ja imao polomljenu ruku, pa sam znao jesti.“, uzvratio je kroz smijeh dječak. Vrijeme često provode u šetnju, uz obrok ili u kinu. Mada je dječaju kino već dosadilo, pa su umjesto toga išli u muzej. Od svoje starije sestre naučio se lijepom ponašanju i poštivanju različitosti. Ona je od njega naučila mnogo toga: kako igrati igrice, fudbal, rukomet, kako prepoznati marke auta... Međutim, voljela bi s njim nastaviti raditi na strpljenju, kada, naprimjer, nešto uče, iako naglašava da se znatno popravio.

„Baš mi je lijepo da se družim s njim. Dovodila sam i četverodogdišnjeg sestrića i na njemu sam primijetila da mu je bilo lijepo, a zbog toga mi je bilo puno srce! Voljela bih da i drugi volonteri dijele taj osjećaj – djeci to mnogo znači, a mi rastemo zajedno s njima.“, rekla nam je Dijana.

Imala je iskustvo saobraćajne nesreće vozom, a onda je kada je sa svojim dječakom putovala vozom u Čelinac, on preuzeo zaštitničku ulogu – pružao joj je podršku i čuvao je.

Iva Patricija se sa svojim mlađim bratom također mnogo smije – on je izdvojio trenutke u kojima ju je učio kako igrati fudbal, a ona je ipak profulala potpuno prazan go.

„On se ponaša jako džentlmenski: od njega sam naučila da više sama ne otvaram vrata, on to uvijek radi“, naglasila je Iva. „Od njega sam naučila ono što sama ne bih nikada.“ Kada bi morala svog mlađeg brata opisati nekom životinjom, to bi, kaže, bio tigar - „zato što je hrabar, borben i može sve!“

Dječaci se nikada nisu posvađali sa volonterkama. Nesuglasice se jave kada su u strci i trče na autobus, ali upravo u tim trenucima uče se odgovornosti.

„Ovo je kao jedna kuća puna ljubavi“ – složili su se Dijana, Iva Patricija i njihova mlađa braća.

Tekst priremile:
Ivana Radić,
izvršna direktorica
Iman Muratović,
asistentica za odnose s javnošću i fundraising
Fondacija za podršku i razvoj mentorskih programa "Stariji brat, starija sestra"