Moja volonterka je kao moja prava sestra

„Meni je drago što sam dobio volonterku. Iskreno, jedva sam čekao.“, podijelio je sa nama ovaj mlađi brat. Sa starijom sestrom je i prije upoznavanja imao nešto zajedničko: „Jedva sam čekala da počnu druženja sa djecom.“

Emina Suljić, studentica četvrte godine Odsjeka za socijalnu pedagogiju pri Univerzitetu u Zenici, a volonterka Udruženja za brigu i opća prava djece „Naša djeca“, pomno je pratila konkursne objave, željno iščekujući poziv za volontere za novi programski ciklus. Već kada se prijavljivala, znala je da će joj u druženju sa djecom biti zanimljivo i prelijepo. Za svog dvanaestogodišnjeg mlađeg brata kaže da zaslužuje svu pažnju. On je vrijedan dječak, voli pomagati drugima i ne voli nepravdu. Međutim, istina je da mu je i ona u tome velika podrška: „Emina me uči da budem dobar u životu, da poštujem starije, da budem na strani pravde, da podijelim s njom problem.“

Emina je svom mlađem bratu objasnila da ukoliko se susretne sa problemom, treba biti slobodan da joj kaže o čemu se radi, kako bi na vrijeme reagovali i zajedno ga pokušali riješiti. „Kad sam ljut, ona me „razljuti“, to jest, oraspoloži me. Kada sam ozbiljan, kaže mi da zna da sam nasmijan dječak. Meni je prelijepo s njom.“ Dječak uči od svoje starije sestre: u Domu su sa njim, kako kaže „tri malca“, sedmogodišnji dječaci, sa kojima se on rado igra i pazi ih kao stariji brat.

Zajedničko vrijeme ovaj brat i njegova starija sestra u toku zime, rjeđe su provodili vani, a kada je ljepše vrijeme, dječak ponese loptu, pa se igraju fudbala. Budući da lijepo crta i u tome uživa, Emina posmatra njegove tehnike, a onda, poučena time, crta kada je na fakultetu. „Naučit ću ja tebe da crtaš“, kroz smijeh joj je obećao mlađi brat. Kao i većina naših parova, rado zajedno odlaze negdje na ručak i uživaju u hrani.

Emina bi voljela da se ubuduće Program sve više razvija, budući da je u pitanju Divna organizacija i „dobro osmišljen koncept kako da se izgradi, prije svega, prijateljstvo, a zatim i ljubav i taj odnos, baš poput brata i sestre.“ Budućim volonterima poručila je da se ne plaše, da u ovu priču uđu bez predrasuda jer se svaki problem ili neugodna situacija mogu riješiti. Ovo je, naglasila je, divno životno iskustvo, zahvaljujući kojem će volonteri, razveseljavajući svoje mlađe braću i sestre, izgraditi i svoju ličnost. Dječak nam je povjerio da misli da su „vrijedna djeca zaslužila imati svoje volontere, a da bi onu djecu koja ne slušaju vaspitačice volonter ili volonterka mogli naučiti kako da slušaju.“

Prvo što Emina pomisli kada neko spomene njenog mlađeg brata jeste „divan dječak“ – „svaki put kad ga vidim u meni budi toplinu jednog divnog dječaka koji se primjereno ponaša, poštuje, gleda da ne uvrijedi nikog… Svi mi kažu da sam dobila najbolje dijete.” A to, sigurno, nije bez razloga! Ova starija sestra nam se i pohvalila: “Svaki put kad se vidimo, iznenadi me sa nekim pismom ili crtežom.”

Kada ovom mlađem bratu neko spomene stariju sestru, on pomisli: “Moja sestra volonterka je kao moja prava sestra.”

Tekst pripremile:
Ivana Radić, izvršna direktorica
Iman Muratović, asistentica za odnose s javnošću
Fondacija za podršku i razvoj mentorskih programa Stariji brat, starija sestra