RETRO SESTRA
INTERVJU: Dajana Ilić// RETRO SESTRA
Kada nas stvarnost ošamari, svima nam je potrebna podrška, znate ono rame za plakanje, uho za slušanje, prosto nam je potreban neko za koga znamo da je tu za nas, neko kome je stalo, neko ko će izdvojiti vrijeme za nas, razveseliti nas, pomoći da budemo hrabri, prosto neko ko će nam svojim postupcima pokazati da nismo sami.
Uključivanjem u projekat SBSS svi mi postajemo NEKO.
Danas je s nama NEKO iz Modriče, naša sugovornica Dajana Ilić, volonterka projekta (SBSS), a u nastavku ćemo saznati i na koji način biti tu za djecu koja nas trebaju.
Moja volonterska priča u projektu SBSS počinje od decembra 2019. godine. Volontiranje u ovom projektu me zaista ispunjava! Potiče me da budem bolja osoba i da se trudim što više pomoći drugima kao i cjelokupnoj zajednici koje sam dio. Svaki put nakon druženja s djecom javlja se taj neki osjećaj da si napravio nešto dobro, nešto korisno što je nekoga uveselilo, a s druge strane postati dio dječije sreće je neprocjenjivo.
U projektu SBSS ja sam starija sestra djevojčici od 10 godina koju sam prvo vidjela kroz grupne radionice Udruženje građana „Budućnost“ a zatim i lično upoznala u prostorijama udruženja. S obzirom da je Modriča mali grad i nema nekih zanimljivih mjesta za posjetiti kao u u drugim većim gradovima što bi djeci posebno bilo interesantno naša druženja su u suštini, odlazak u šetnje, ili prosto druženje uz kolač, palačinke itd. sa mnogo razgovora.
Posebno bih izdvojila jedan naš odlazak na brdo Majna gdje sam shvatila koliko je malo potrebno da nekome uljepšamo dan, život. Majna je oaza mira i zelenila, prepuna pješačkih i bicikističkih staza koje su rekreativci pravili sami i tako nam otkrili čari netaknute prirode na samo 5 min od grada. Iako je djevojčica odrasla u Modriči nije imala neke posebne prilike da prošeta tim stazama, te sam jednodana odlučila da joj pokažem sve to. Djevojčica je bila toliko sretna i vesela istraživala svaki dio, postavljala milion pitanja, još se čudim tom njenom oduševljenju šetnji iznad grada gdje živi.
Ona je radoznalo dijete, voli mnogo da pita i zanima se za razne stvari. Često me čak iznenade njena pitanja, iako ima 10 godina kroz druženje s njom shvatila sam koliko djeca danas znaju i koliko vole da uče. Inspirirana sam da joj utolim tu neku glad za znanjem koju inače zbog životnih okolnosti ne bi mogla da zadovolji, što direktno doprinosi mom ličnom rastu.
U kratkom vremenskom periodu smo uspjele da ostvarimo kvalitetan odnos, gdje je moja uloga podržavajuće starije sestre dovela do toga da se djevojčica meni obraća za SVE nedoumice koje ima. Primjerice, početak krize COVID-19 kao što znamo u prvom redu je doveo do promjene strukture dana kod djece. Prestanak odlaska u školu prouzrokovao je u prvom redu probleme oko on-line nastave, kao i osjećaj dosade zbog viška vremena i nemogućnosti izlaska vani. Djevojčica je bila zbunjena, i nije znala kako da se nosi sa svim tim, prvenstveno kako da nastavi pratiti nastavu i pitala me šta sada da radi. Prvo sam našla sve te informacije oko on-line nastave i prenijela ih njoj, i odmah je bila smirenija. Naše druženje se nastavilo, tako što smo dogovorile jedan fiksni termin u sedmici u kojem ćemo porazgovarati o problemima i potrebama, raznim nedoumicama, ali i igrati se mini igrica, odnosno kvalitetno popuniti slobodno vrijeme.
Druženjem sa mlađom sestrom primijetila sam koliko su zapravo mlađe generacije više usmjerene na korištenje mobilnih uređaja, sve je na klik od njih. S tim u vezi, pokušavam da joj približim neke društvene igre i približim joj ta neka vremena "prije interneta". Između ostalog cilj mi je da joj pokažem kako se vrijeme može provesti bez korištenja mobitela, a da to bude zanimljivo i korisno, i kako bih je na neki način sačuvala svih rizika korištenja raznoraznih aplikacija. Kroz naša druženja svaki put pokušavam da je upoznam sa nekom zanimljivom igrom za djecu koje su počele da izumiru. Isto tako voli da joj pričam o nekim starijim uređajima koji su današnjim načinom života na neki način potisnuti i zanemareni. Primjerice, ona nikad prije nije čula za gramofon, ploče, itd. i pitala me jednom prilikom kako znam sve to, a ja sam joj odgovorila da je to iz razloga što ja volim taj retro stil. Ona je tada prvi put čula tu riječ i pitala je šta to znači jer joj zvuči smiješno. Tako sam ja postala RETRO sestra, kako me naziva kad god primijeti da je tema vezana uz taj pojam, što je meni posebno simpatično i na neki način zeleno svjetlo da joj se sve to sviđa i da želi da zna što više o tome. Također, prisjetila sam da je ona poprilično kreativno dijete te sam odlučila da potičem tu njenu kreativnost tako što sam joj dostavila neke materijale za aktivnosti "uradi sam". Djevojčica naravno to sve koristi u slobodno vrijeme i napravila je super stvari što me posebno oduševilo i obradovalo. Neke od tih stvari mi je poklonila, a kadavidite produkte svog pozitivnog utjecaja na nekoga zasigurno dobijete motivaciju za nastavak istog kao i osjećaj ispunjenosti koji vam daje do znanja da radite pravu stvar. U turbo doba, u ne tako lijepom svijetu biti dio lijepe priče je zaista neprocjenjivo i planiram ostati uključena u ovom projektu, kao i u njenom životu.
Za kraj želim reći da je volontiranje današnjem društvu prijeko potrebno. Tako se unapređuje razvoj naše društvene zajednice. Ulaganjem slobodnog vremena, znanja i vještina za dobrobiti druge osobe, postajemo i mi sami bolje i kvalitetnije osobe. Kroz rad s djecom mi zapravo radimo na sebi. Kroz razgovore s njima rastemo, dobijemo pogled na svijet na mnogo drugačiji način i konstantno se podsjećamo koliko je zapravo život jednostavan. Konkretno meni druženje sa djevojčicom predstavlja odmor kako za dušu tako i za tijelo, i preporučila bih svima da se uključe u projekat jer kroz druženje s djecom njihov svijet činimo drugačijim i bogatijim a i sami dobijemo iskustva koja nas čini spremnijim i sposobnijim za sve druge životne izazove.
Priredila: Sanela Šehić, volonterka
