Smijeh je glasniji, a hrana je ukusnija kada smo u društvu dragih ljudi

Kroz razgovor sa volonterima i volonterkama u Tuzli, saznali smo koja su njihova omiljena mjesta za druženje. Adisa Ridžal, studentica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Tuzli, smjer Specijalna edukacija i rehabilitacija, volonterka je programa Stariji brat, starija sestra u Udruženju Zemlja djece u BiH u Tuzli, a u nastavku pročitajte kako izgledaju njezina druženja sa mlađim bratom.

Kako je izgledala tvoja priprema za ovaj projekat, da li ti je edukacija pomogla za druženje?

Ja sam uključena u nekoliko projekata pa mi zbog toga ni intervju ni edukacija nisu predstavljali problem. Nisam imala tremu, ali na to je znatno uticalo to što je naša koordinatorica Medina Gračić opuštena i bez ikakvog pritiska. Što se tiče edukacije, predobro je sve prošlo i bilo je i više nego korisno. Dobili smo konkretne smjernice i upustva koji je cilj i poenta našeg druženja sa djecom.

Kako izgledaju vaša druženja?

Najčešće moj dječak i ja idemo da jedemo. Dječak voli da jede slatko i posebno voli pizzu. Jedan od razloga zašto najčešće idemo na jedemo prije svake naše aktivnosti je taj što dječak dolazi iz ugrožene porodice i ako to mogu reći, gotovo uvijek je gladan. Prvi put je sa mnom posjetio restoran i za njega je to bilo sasvim nešto novo.

Da li bi nešto posebno izdvojila sa vaših druženja?

Meni je najviše upečatljivo ostalo naše prvo druženje nakon upoznavanja. Naime, dječak sa kojim se ja družim je romske populacije, a kako mi živimo u društvu gdje ne smiješ biti drugi i drugačiji doživjeli smo neprijatnost. Ulazeći u restoran dječaka su htjeli izbaciti iz restorana gdje sam ja odmah u tom trenutku stala u zaštitu dječaka i rekla da je on sa mnom. U restoranu je bilo još ljudi koji su imali isti stav kao i ja, mogu reći da su 'stali na našu stranu'. Čak se jedan mladić ponudio da nas počasti kolačima.

Da li si primijetila neke promjene u ponašanju dječaka?

Dječak je bio povučen, nije se otvarao kao sada. Na početku nisam znala šta se dešava u njegovom životu, međutim sada mi priča o svemu od problema u školi pa do nekih većiih stvari. Čak skupa radimo i na poboljšanju ocjena iz pojedinih predmeta.

Da li si ti primijetila neke promjene na sebi uključenjem u ovaj projekat?

Primijetila sam da sam postala samouvjerenija, da svoje probleme riješavam bez obzira na situaciju, jače ulazim u svaki problem koji mi se nađe na putu. Druženjem sa svojim dječakom i susretanjem sa raznim situacijama, vidjela sam da nema razlike među ljudima, jednostavno, svi smo isti. Zasigurno da ću ostati u projektu i trudit se da radim kako na sebi tako i na zajednici u kojoj živim.

Da li ima nešto što dječak i ti niste uradili, a imate u planu?

Naravno da imamo, ono što nam je prvo u planu jeste odlazak u kino. Dječak nije nikada bio u kinu, nikada nije pogledao neki crtani film na velikom platnu, tako da nam je to prioritet broj jedan.

Priredila: Elmira Ramadani, volonterka Fondacije SBSS