Slider 1: Mentorstvo kroz prizmu psihoterapijske vještine
Slider 2: Mentorstvo kroz prizmu psihoterapijske vještine
Slider 3: Mentorstvo kroz prizmu psihoterapijske vještine
Slider 4: Mentorstvo kroz prizmu psihoterapijske vještine
Slider 5: Mentorstvo kroz prizmu psihoterapijske vještine

News

Mentorstvo kroz prizmu psihoterapijske vještine

Stručni kutak

Mentorstvo kroz prizmu psihoterapijske vještine

Priča Stariji brat, starija sestra je uvijek posebna, inspirativna i puna ljubavi za sve. Iz godine u godinu trudimo se biti sve bolji i bolji kako bi svi oni koji su, na bilo koji način, dio ove priče, zajedno s nama, stvarali najljepše uspomene. Zahvaljujući sjajnim ljudima koji žele isto što i mi, ova priča se uspješno realizuje na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. Tako, „starija i mlađa“ braća i sestre u Mostaru kreiraju sretno djetinjstvo već punih deset godina i to u Centru za psihološku podršku „Sensus“. Čast i zadovoljstvo nam je bilo razgovarati s Medinom Kljako, psihoterapeutkinjom i koordinatoricom Programa, koja uvijek pruža nesebičnu podršku, znanje i ljubav svojim volonterima i djeci i rado govori o uspješnoj implementaciji programa Stariji brat, starija sestra u Mostaru.

Za početak našeg razgovora, možeš li nam, prema tvom mišljenju, objasniti riječ mentorstvo i kako ga ti povezuješ s ulogom „starijeg brata/starije sestre“?

Iskustveno, mentorstvo bih definisala kao rast i razvoj gdje jedna osoba ulaže energiju, sposobnosti, vještine, znanje, kompetencije i iskustvo u rast i razvoj druge osobe. U primjeru programa,,Stariji brat, starija sestra’’ donatori, koordinatori, stručni saradnici prenose stečena znanja i vještine volonterima/studentima koji ta znanja i vještine iskustveno dijele s djecom, utičući na njihov lični rast i razvoj, s naglaskom na razvoj socio-emocionalnih kompetencija.
Ključni razvojni zadatak u djetetovu životu predstavlja socio-emocionalni aspekt razvoja, koji se odnosi na uspješno prepoznavanje i nošenje s vlastitim i tuđim emocijama u socijalnom kontekstu. Započinje od najranijih dana djetetova života i kroz različite faze nastavlja se do odrasle dobi, a zasniva se na principu socio-emocionalnog učenja (Weissberg, Drulak, Dimitrovih i Gullotta, 2015). Podražaji koje dijete prima, i kojima je izloženo tokom razvoja, utiču na tjelesnu, intelektualnu i socio-emocionalnu komponentu ličnosti. Djeca koja žive bez roditeljskog staranja i djeca kod kojih postoji rizik od razdvajanja od porodice, predstavljaju vulnerabilnu skupinu i njihova rezilijentnost je ranjivija te svaki kontakt koji podrazumijeva prisutnost, obuhvatnost, toplinu, prostor za izražavanje i emocije, koji podrazumijeva mentorstvo u programu ,,Stariji brat, starija sestra’’, može biti od izuzetnog značaja za rast i razvoj jednog djeteta. Naučnici su otkrili da ono što ličnost čini jedinstvenom u kasnijem životu, jeste rezultat njenog iskustva stečenog veoma rano, pri čemu i naglašavaju upravo prvih nekoliko godina života (Pehar, 2000.) Kod adolescenata, za razliku od manje djece, značajno je opažanje sebe i svijeta na različite načine u odnosu na djetinjstvo. U adolescenciji ideje i koncepti, kao i svijet apstraktnog mišljenja, postaju razumljivi na nov način.

Ponosni smo na to što se ova priča u Mostaru uspješno realizuje već deset godina, te nas zanima šta je ono što bi ti izdvojila kao stalnu praksu za svaki ciklus – nešto što se pokazalo vrijednim za svaki sljedeći nastavak?

Ono što bih posebno istakla i što svake godine praktikujemo i svrstavamo u projektni prijedlog i budžet Programa, jeste savjetodavni rad s volonterima. Ono što se vrlo često zna desiti i zbog čega smo uveli savjetodavni i individualni rad s volonterima je to da se oni jave "po potrebi". Šta to znači "po potrebi"? Znači to da se vrlo često zna desiti da su nekada okolnosti, kroz koje djeca prolaze, slična okolnostima kroz koje smo često i sami prolazili. Npr. ako dijete kaže volonteru: "Jučer sam se osjećao jako loše i bio sam tužan jer sam bio ismijavan od strane vršnjaka.", to kod volontera, koji je preživio slično iskustvo, može podsjetiti na neke osjećaje koje je on doživljavao kao dijete, a koje nikada nije u sebi "preradio". Volonter onda može da uđe u neku subjektivnu ulogu starijeg brata ili starije sestre, gdje taj određeni osjećaj može da bude toliko preplavljujući da volonter neće moći na profesionalan, etičan i odgovoran način pristupiti djetetu. Može se povući ili koristiti neke mehanizme na koje je navikao, može kod njega izazvati neke osjećaje užasne tuge, bijesa i ljutnje, koji mogu nesvjesno uticati na odnos volontera i djeteta. U takvim situacijama pozovem volontera na savjetodavni sastanak, gdje se javi privatno našoj stručnoj saradnici koja radi s njim taj individualni, savjetodavni rad koji u prosjeku traje 20-30 minuta. Ako primijetim npr. da je volonter u nekoj težoj situaciji, koja zahtijeva dugoročni, možda i psihoterapijski, savjetodavni rad, to mu i preporučimo. Volonteru pružamo podršku za vrijeme trajanja programa kako bi na odgovoran način pristupio djetetu.

Pored druženja djece i volontera, što nam je primarni fokus, i razvoj savjetodavnog rada nam je također vrlo važna aktivnost koju njegujemo i unapređujemo, a posebno individualni pristup svakom volonteru. Kod većine volontera koji su se prijavili da volontiraju u ovom programu, motiv za volontiranje je nastao iz neke njihove intrizične motivacije, ali ima i volontera koji su se prijavili jer studiraju fakultete društvenog smjera pa im je potrebno iskustvo rada, što je također uredu.
Veoma je važno da volonteri budu odgovorni. Na uvodnim edukacijama, gdje pripremam volontere na rad s djecom, vodim računa da priprema volontera bude kroz interakcijski, komunikacijski pristup, kao i kroz "studije slučaja" da bih im nekako približila cijelu priču Programa, kroz neke prakse koje smo imali do sada, kako one pozitivne tako i one malo manje ugodne. Tu volonteri kroz vrlo jasne primjere saznaju šta da očekuju od Programa. Svakom volonteru koji dođe na edukacijski dio, odmah u startu se zahvalim za motivaciju, želju i volju te ih pozovem da još jednom dobro razmisle o odluci da u narednih 8 do 10 mjeseci budu stariji brat, odnosno starija sestra nekom djetetu. Sve ovo detaljno ispitujem i objašnjavam na početku iz razloga što, nažalost, ova djeca su navikla da budu napuštena i zbog toga uvijek volontere detaljno pripremam za ulogu koju dobijaju. Kroz desetogodišnji rad s djecom i volonterima istaknula bih brojne rezultate kroz ovaj mentorski program, a neki od najznačajnijih su sljedeći: Jedinstvenost (dijete ima podršku, pažnju, posebnost kao individua, što mu daje osjećaj važnosti i ugodne posebnosti); Socio-emocionalni rast (širenje socijalne mreže, prihvatanje i iskazivanje emocija, obuhvatanje); Razvoj samopoštovanja (zdravija, pozitivnija slika o sebi); Finansijska odgovornost; Organizovanost; Poštovanje vlastitog vremena i vremena drugog; Zahvalnost i mnoge druge.

Složit ćeš se s činjenicom da su volonteri zaista posebni mladi ljudi koji ulažu svoje vrijeme i stvaraju pozitivne promjene za sve. Međutim, nije uvijek jednostavno pronaći takve ljude i učiniti da budu dio jednog ovakvog programa. Zanima nas kako vi pronalazite „stariju“ braću i sestre?

Ja nekako to povezujem s mojim primarnim obrazovanjem i onim čime se bavim tj. psihoterapijom. Često kažem svojim klijentima da im se možda moj stil neće svidjeti i da je sasvim uredu da zatraže novog psihoterapeuta, isto kao što se i u životu ne možemo pronaći sa svim ljudima jer nam se možda energije ne poklapaju. Zašto bih to povezala sa psihoterapijskim radom? Nama klijent uglavnom dolazi na preporuku. Tako je i s ovim Programom, najčešće je u pitanju preporuka i zaista smo sretni kada nam se volonteri sami jave sa željom da budu dio ove priče.
Učim volontere kako pristupiti određenom djetetu koje dođe tužno, sa strahom od vršnjačkog nasilja, s osjećajem žalosti jer je poželio mamu i tatu, a živi u domu i nema priliku da ih vidi i mnoge druge primjere. Mislim da su to sve primjeri koji se ne mogu tako lako pronaći i pročitati u knjigama, a vrlo su životni. Na edukativnom dijelu pokušavam da približim volonterima ovakve i slične situacije s kojima se mogu susresti u radu s djecom. Mislim da pristup koji podrazumijeva "studiju slučaja" ima jasne i konkretne smjernice, jer ono sa čime dolaze volonteri u početku je doza straha. To znači da se pitaju kako će pristupiti jednom djetetu koje nema roditelje, boje se da nemaju dovoljno razvijene kompetencije i vještine da jednom djetetu budu oslonac i podrška. Zato smo tu moja kolegica i ja kako bismo svim volonterima bile stalna podrška na njihovom putu da na najbolji način kreiraju sretne trenutke sa svojom mlađom braćom i sestrama.
Važno mi je naglasiti da su potrebe djece i volontera i volonterki ostale iste kao i prije 10 godina. Svi od kada se rodimo imamo potrebu za kontaktom, za prihvatanjem i pripadanjem - onim kako to često kažem ,,ljekovitim’’ kontaktom.

U iskrenoj želji da budu oslonac i podrška svojoj „mlađoj braći i sestrama“, pojedini volonteri svoju ulogu starijeg brata/starije sestre često realizuju kroz svoju struku, bilo da su studenti psihologije, pedagogije, socijalnog rada i sličnih profesija. Međutim, znamo da to nikako nije ono što ovaj program nalaže. Kako onda takve volontere usmjeriti na njihovu primarnu ulogu?

Primarna figura je ona koja se javi djetetu i kaže: "Ja sam tvoja volonterka i u narednih godinu dana ja sam tvoja starija sestra". Šta će volonter da radi s djetetom i koja je njegova uloga je vrlo važno u početku objasniti djetetu kako bi ti dijete znalo šta da očekuje u nastavku. Upravo to i učim buduće volontere - kada se predstavljaju djetetu, da kažu ko su oni, ispred koje organizacije dolaze, zbog čega su tu, šta će da rade s djetetom, koliko dugo će da se druže s njim i da dijete vrlo jasno zna ko su oni i koja im je uloga. Sve ovo navedeno je veoma važno zato što sutra kada se nađemo u situaciji da dijete dođe i kaže u povjerenju svom volonteru da je bilo žrtva vršnjačkog nasilja, mi kao volonteri moramo znati kako se ponašati u tom trenutku. Volonter će "nesvjesno" ući u ulogu psihologa, socijalnog radnika, učitelja, zaštitnika tj. ući će u sve ove uloge ali sa granicom. Znači, volonter neće rješavati problem tako da će otići u školu koju dijete pohađa i prijaviti nasilje, neće poslati dijete kod psihologa da mu pomogne da riješi tu traumu, nego će kroz svoju prisutnost, razumijevanje, svoj kapacitet i obuhvatnost u tom trenutku biti sve to djetetu, tj. biće mu zaštitnik, prijatelj, stariji brat ili starija sestra, oslonac. Vrlo je važno da volonter kaže djetetu da ono što mu je dijete u povjerenju reklo, da on kao volonter ne može sam da riješi, već da može da mu bude podrška, ali i uz pomoć nas stručnjaka.


Vjerujemo da imaš jako puno lijepih priča i uspomena, koje daju posebnu čar ovom programu i stoga te molim da nam kažeš koji je to najveći uspjeh Programa u Senzusu?

Uspjeh je svaki osmijeh djeteta, svaka lijepa povratna informacija od strane odgajatelja, roditelja, djeteta, volontera. Izazova ima, ali su neprimjetni i brzo rješivi kada je značajno više pozitivnih strana ove priče.
Kroz ovaj program pozitivne priče su svakodnevne, ali uvijek ima onih kojih se redovno sjetim i često ih prepričavam svim trenutnim i budućim volonterima i volonterkama, a radi se o sljedećem: Druženje dječaka (8) i volontera (20) kreće 2018. godine. Tokom trogodišnjeg druženja kroz mentorstvo, i dječak i volonter su mnogo narasli zajedno. Učili su jedan od drugog. Kod dječaka su ojačane socio-emocionalne kompetencije, što mu je pomoglo u vršnjačkim odnosima gdje je dječak često bio žrtva vršnjačkog nasilja. Razvoj socio-emocionalnih kompetencija, podrške volontera, mentorstva, zajedničkih odlazaka na sportske aktivnosti, slušanja, topline, otvorenosti, značajno je uticalo na razvoj samopoštovanja kod dječaka i njegovoj prilagodbi i rezilijentnosti u životu. Nakon 3 godine druženja, porodice dječaka i volontera su se upoznali. Danas zajedno putuju, ljetuju, roštiljaju i uživaju u zajedničkim trenucima.


Ma koliko bili sretni i zadovoljni postignutim uspjesima, uvijek ima prostora za neku vrstu napretka. U čemu ti vidiš to poboljšanje i kakvi su planovi za nastavak implementacije Programa u Sensusu?

Pa sad kad razmišljam, neke pristupe, koje sam do sada koristila, možda promijenim. Pažnju ću posvetiti i ukazati budućim volonterima na postojanje i formalnih stvari u Programu, još više detaljnije im ukazati na značaj druženja s djecom, kao kontinuitet, kao neku vrstu pozitivne prakse vezane za budućnost djeteta. Voljela bih da se napravi jasnija razlika između formalnosti i razlika između toga kako je npr. kontinuitet druženja važan, kako su savjetodavni sastanci važni, kako su grupne aktivnosti također važne - to bih uvela kao neku stvarno značajnu praksu.


Vjerujemo da će ovih deset godina implementacije Programa u Sensusu biti još jedan pokazatelj da su empatija, dobročinstvo, lijepa riječ i posvećenost ključ svakog kontinuiranog uspjeha.

Intervju uradila:
Amila Ibrahimović